PITANJE:
Već
sam Vam poslala jedan mail i dobila sam vaš odgovor.Napisli ste mi da
pokušam razgovarati sa njim ili da zamolim svoje ili njegove roditelje
da porazgovaraju sa njim...Sve sam to pokušala i dobila jedno veliko
NIŠTA! Kad ja pokušam razgovarat sa njim onda sam dosadna, naporna i da
što ja sebi umišljam tko sam ja da ću ja njemu određivati kako će se on
ponašati i šta će raditi. Jednostavno ne želi slušati... Pokušala je i
njegova mama sa njim razgovarati, ali rekla mi je da se i na nju izdere
da se ona nema što mješati i da se nju ne tiče naš brak. Da
pojednostavnim ne želi nikoga slušati i samo vozi svoje. Kaže on meni
ja znam da se ja ponašam kao kreten prema tebi i to ti nisi zaslužila,
ali j...ga ja sam takav i što ćeš. Nije on tip muškarca kojemu su
stalno izlasci na pameti, sjeti se 1 put u 2-3 mjeseca izać vani, ali
zato stalno ide na kavu skoro svaki dan prije posla i dobro meni to ne
smeta...Previše je siguran u sebe i misli da ga nikad ostaviti neću.
Nedavno sam mu rekla neka se samo on igra, pa će viditi hoću li ga
ostaviti. Sve radim sama u ničemu ga ne tražim da mi pomogne ni u kući
ni u čemu drugome, jedino pomogne oko malene, u zadnje vrijeme češće.On
je kao dijete imao velikih problema njegovi su se rastavili, jer mu je
otac tukao njega i mamu, kasnije je imao očuha koji ga je psihički
maltretirao. I u svemu tome se povukao u sebe i nije baš razgovorljiv
kad su problemi u pitanju nego se povuče u sebe i drži u
sebi...Maksimalno se trudima da mu sve olakšam baš radi toga svega, čak
sam mu kupila i PS2 da mož4e pozvati društvo da igraju i da se
zabave..Ali imam i ja godina koliko i on a što je sa tim mojim željama,
mene nitko ne pita kako je meni, jesam li se ja privikla, jeli mi
teško..Nije, za njih dvoje ništa mi nije teško pogotovo za naše
dijete,a za njega mi postaje teško zahvaljujući njegovu ponašanju. Oni
su mi sve, ništa mi nije važnije od njih, i da mogu bila bih stalno sa
njima.A što se tiče onoga drugog mladića, shvatila sam da sam u njemu
tražila utjehu, zagrljaj, ljubav i pažnju koju nisam u braku dobivala,
ali nikada ne bih ugrozila budućnost našega djeteta i otišla sa
njim.Volim muža kako da ga vratim kako da on mene vrati? Kaže mi sa
vremenom ću se promijenit? Za koliko je to? Nemogu čekati dugo, jer
nastavili se onakvo ponašanje izgubit će me.I budući da se sa njim
razgovarat ne može, što mi savjetujete? Molim Vas pomozite mi, Puno Vam
HVALA!
PITANJE: U
vezi sam sa ženom 13 godina, a u braku 2 godine. Njoj je 44 a meni 59
godina no ta razlika nikada nije predstavljala problem. Imamo
prekrasnu, senzibilnu kćer od 3 god. i 9 mjeseci koja, na žalost,
boluje od blažeg oblika alergijske astme. Od svibnja 2004. živim u kući
moje žene, a nešto ranije sam zbog nerješenog stambenog pitanja u najam
dobio u stan od Grada. Prije godinu i pol odlučili smo renovirati i
proširiti kuću u kojoj živimo i taj opsežan, skup i zahtjevan poduhvat
je nedavno završen pa smo prije 3 tjedna uselili. Ja sam istodobno
Gradu vratio ključeve stana jer nam je namjera bila živjeti u kući. Za
obnovu kuće oboje smo se zadužili do "grla" tako da sada unatoč
pristojnim plaćama svaki mjesec preostaje relativno malo novaca. Gotovo
sve radove tijekom godinu dana osobno sam pratio i nadzirao što me je
jako iscrpljivalo. Imam lijep posao no često stresan jer između ostalog
organiziram i upravljam drugim ljudima. Uz to želio sam biti što više s
kćerkom, pokušavao sam učiti strani jezik, te voditi jednu nevladinu
udrugu. Sve to na žalost, odrazilo se na kvalitetu našeg odnosa i došlo
je do otuđenja. Moram priznati da je supruga predlagala razgovore koji
nisu u biti ništa rješavali. Već neko vrijeme sumnjao sam da ima vezu s
drugom osobom što su potvrdile SMS poruke na njezinom telefonu. Prije
dva dana pročitao sam slučajno dvije mail poruke koje je razmijenila s
tim muškarcem čime su se ponovno potvrdila moje slutnje. U tim porukama
osim izljeva nježnosti i zavjetovanja na vječnu ljubav govori se
implicitno i o zajedničkoj budućnosti. Kada sam je suočio s
činjenicanma bila je u šoku i nesposobna dati neki suvisli odgovor o
cijeloj situaciji i o budućnosti. Ja sada nemam kamo odseliti, nemam
novaca za najam stana a užasno me boli i pomisao na gubitak kćerke koja
će uvjeren sam, naš eventualni razlaz tragično doživjeti. Boli me što
me se lagalo više od godinu dana i što je iznevjereno moje povjerenje.
Na moje upite, supruga odgovara kao da je u transu i riječi odgovornost
prema djetetu i meni, iskrenost, pouzdanost, uništavanje braka kao da
do nje ne dopiru. Njezino objašnjenje je da je ta veza s poznanikom
kojeg zna od ranije, i koja je započela slanjem SMS-a i e-mailova s
ljubavnim izjavama, ljubav njezina života, da su strašno bliski i da je
nitko nikada nije razumio kao on. Koliko znam i on je oženjen.
PITANJE: U
vezi sam 4 godine s jednim dečkom, koji ima 28 godina.
Relativno
se dobro slažemo, prije je tu bilo više strasti a sada je to jedna
stabilna veza. Dobar je čovjek. Boluje od jedne teže bolesti
(ankilozantni spondilitis) i ja se trudim da mu olakšam koliko mogu.
Po
zanimanju je povjesničar, prije toga studirao je elektrotehniku, a sad
je upisao ekonomiju. Pun je planova i trudi se ne misliti na bolest.
Oboje
smo trenutno nezaposlenii tražimo posao, ali on je pun planova, i
ideala.
Razgovarali
smo i o vjenčanju, ali trenutno nemamo gdje živjeti, osim s njegovom
mamom u kući, no ja to ne želim, jer premda je ona jako dobra, smatram
da dvoje mladih trebaju biti sami.
Prema meni je
uglavnom
dobar,podupire me, premda smo se ranije dosta svađali, čak smo se znali
i šamarat, padale su i teške riječi, no ja to sve opravdavam njegovim
krizama kad ga mući bolest,a i ja sam katkad nervozna pa se nesvjesno
iskalim na njemu.
Seksualni život nam je rjeđi nego
ranije jer
mu je zdravlje katkad loše i sve ga boli, pa ga razumijem. ali sva je
manje i spontanih nježnih poljubaca.
ali meni treba
više nježnosti, i možda je to moja sebičnost, ali ne mogu si pomoći.
bojim
se kako će nam biti kasnije, jer je bolest progresivnog tipa.....i
doista mu želim pomoći, ali katkad se brinem da li ću ja to sve
izdržati.
Upoznala sam prije 2 tjedna jednog dečka,
on živi s
curom 7 godina, u razgovoru s njim, shvatila sam da mu fali u životu
ljubavi i nježnosti, da ih je zaokupirao posao, obaveze, kredit.....i
tako u jednom razgovoru na hodniku došlo je do poljupca, a meni je taj
poljubac doista pasao. Već me dugo nitko nije tako lijepo poljubio i
bilo je kao u filmu.
On ne namjerava ostaviti curu,
ja ne namjeravam ostavit dečka.......ja ne znam kakav je on, on nezna
kakva sam ja.
dalje
od poljubaca nismo otišli, premda se nagovještava svašta u
zraku........ali prekrasno mi je s njim.....onda nema problema, računa,
svađa........
Znam da je to samo iluzija, ali sam
sretna, makar lažno......
Da
li je moguće imati dva odvojena života? znam da nije......ali ne znam
kako iz toga........s jedne strane imam moralnu obavezu biti u jako
teškim situacijama s čovjekom kojeg sam prije 4 godine zavoljela onakav
kakav je, poznavajući sve njegove osobine, i vidjevši da nije idealan i
koji mi je jako dobar prijatelj, a s druge strane imam veliku želju
uživati s čovjekom koji mi je privlačan ali ga ne poznajem, i koji je
zapravo izjavio da mu je komplicirano ostaviti curu jer bi to bio kao
razvod braka. On kalkulira, nije hrabar, ali to ga baš i čini idealnim,
jer nitko od nikoga ne traži ništa samo trenutke kad nam je lijepo i
kad smo daleko od problema.
Da li trebam takvo
iskustvo da vidim što imam ili da vidim što nemam?
PITANJE: U
braku sam 33 godine. Živjeli smo prilično skladno i zadovoljno. Kada su
naše 2 kćeri postajale odrasle, tijekom gimnazije, počeli su problemi.
Otprilike prije 8 godina, počelo je s prigovaranjem, svakodnevnim
kritiziranjem naših kćeri, kako ništa u kući ne rade, kako ne pomažu i
sl. Ja nisam vidjela temelja takvim pritužbama, dapače, smatrala sam da
su u redu djevojke i pokušavala ga umiriti da nema razloga za
nezadovoljstvo. (Imamo 2 divne, vrijedne, uspješne, suosjećajne
kćerke). Iza toga počela je njegova posvemašnja pasivnost i
distanciranje od mene i djece. Njegovo sudjelovanje u obiteljskom
životu svelo se na razovor o kuhanju i drugim praktičnim tricama.
Gledanje televizije postala je jedina njegova aktivnost u slobodno
vrijeme. U jednom trenutku sam čak počela pomišljati da ima drugu. Kad
sam mu to rekla, on se samo obrušio na mene, nije ni pokušao me umiriti
niti išta slično tako da ni danas ne znam činjenično stanje. Bez
sudjelovanja, pomoći, razgovora (smatra da se nema što razgovarati),
bez stava o posjetu bračnom savjetniku (drugi će ti rješavati tvoje
probleme!), hladan prema meni i djeci, prolazimo posljednje godine.
Sada je to kulminiralo, ja sam sve razdražljivija, ne mogu živjeti u
takvoj atmosferi. Ne znam kako dalje.
s
deckom sam 2,5g. Veza nam je oscilirala, puno smo se svađali, mirili,
sve to ponajvise zbog banalnih stvari, jer nismo znali slusati jedno
drugo, stresa, posla.. Sve svađe smo brzo rijesavali sa oprosti i isli
dalje, nismo previse o njima razmisljali ni pricali. sada nedavno sam
shvatila da je decku problem poslati poruku, nazvati me, boraviti vise
vremena samnom. priznao mi je da je razmislja o tome vec 2mj i da se
svjesno udaljuje od mene i odgurava me od sebe, jer mu je zbog svih tih
stvari veza i ja postale komplicirane, nije vise opusten. Na pitanje da
li me i dalje voli, kao i da li zeli prekinuti samnom odgovorio mi je
neznam. Jednom sam i ja imala takvu krizu i htjela ga ostaviti-zamolio
me da to ne napravim i prebrodili smo to. Vise na moju inicijativu,
nego na njegovu, dogovorili smo se sada da idemo dalje, pa cemo
vidjeti, iako se meni cini da se on nije spreman puno potruditi, vec mu
je najbolji izlaz-prekid? Ne zelim ga izgubiti, dosegli smo samo dno sa
povremenim svađama, podjednako smo krivi, prepustili smo da vezu nosi
voda. Iako nismo prekinuli i prakticki mi je dao nekakvu priliku, bojim
se da u 2mj njegovog razmisljanja dok mi je to iznio, da je on donio
odavno svoju odluku,podigao oko sebe zid i da ja tu necu moci nista
promijeniti. Znam da me u dubini duse voli, al je ta ljubav jako
narusena, kao i njegovi osjecaji. Kako da ponovno zadobijem njegovu
ljubav i kako da se izvadimo iz losih iskustava i napokon zapocnemo
dobru vezu, jer smo sada itekako svjesni koliko pogreski smo napravili,
ponajvise zbog manjka komunikacije?
Rekla sam mu da
se ne mislim predavat i pustit to olako, i da cu se boriti svim silama
za tu vezu..al on kao da nema snage za tu borbu. Kako da se borimm, a
ne stvorim jos dodatni pritisak? malo prije tog događaja, unatrag 2mj
bilo je sve okej. inace on je stariji 3g od mene.
Prvi
put sam na Vašoj stranici. Potrazila sam Vas jer trebam savjet. Možda
ce se Vama moje pitanje uciniti djetinjasto i glupo, no meni zadaje
muke. Tražim savjet muške osobe koja razumije stajališta
današnjih mladih muškaraca.
Naime, volim svog
vršnjaka (oko 21god) koji ne želi vezu jer misli da je premlad i da ima
jos puno tog za "proživjet".
Sviđam mu se jako, no
ne zeli nista.
Za mene svi kazu da sam dobra,
zgodna, simpaticna, pametna i sl. Čak on i njegovi frendovi misle o
meni sve najbolje. Zanima me dal imam šanse kasnije? Dal on
uopće razmislja o nekoj curi poput mene ili ga zanimaju samo prolazne
"curice"? Može li mu neko ko ja biti "slaba točka"? Sad
smo samo prijatelji. Takav je dogovor. Nedavno se jako napio i pokušao
me poljubiti. Nisam htjela. Bas zato jer je bio pijan. Kasnije mi se
ispričao. Bilo ga je sram. Ne želim biti jos jedna na popisu.
Želim sve. Bojim se da će ubrzo poželiti neku pravu curu, a to
neću biti ja. Neće me potražiti... Da mu budem frendica? Ima
li to uopće smisla? Ili gubim vrijeme i živce jer da mu se stvarno
sviđam, već bi bili par? Ne kužim današnje mlade dečke....
PITANJE: Prije
3 godine sam doživjela stres. 2 godine sam živjela pod stresnim
okolnostima. Ugodinu dana smršavila sam 30 kg i nakon toga počela
uzimati prozac. Uzimala sam ga 1 god te prestala. Epizode depresije su
se počele vračati. Nastavila sam sa zoloftom. Sad ga uzimam 10 mjeseci.
Pitanje:
Kako ću znati kad prestati uzimati lijek?
Naime,
sada živim mirno, nema više situacija koje su podržavale moje loše
stanje.
PITANJE: Suprug
i ja smo u braku tri i pol godine i imamo dvije kćerke.
Svađe
su u zadnje vrijeme oko svega. Ja sam umorna od kućanskih poslova i još
idem na tečaj knjigovodtva i nisam baš uvijek spremna na seks, ali bila
bi i mnogo češće da me suprug hoće poslušati-meni nije dosta da me on
primi za grudi i da ja tako dobijem volju. Voljela bi se osjećati malo
poželjnije. U tri i pol godine braka NIJEDNOM me nije odveo na večeru,
romantika mu je na NULI. Ja sam po prirodi živac i onda na takve stvari
često planem i tako na kraju naš svaki razgovor završi svađom.
A
najveći problem je u tome da čim smo negdje s nekim parovima ili
društvom on se uvijek napije i postane bezobrazan. To mi i njegovi
prijatelji kažu, ali nitko mu to neće osobno reći. Došao je do toga da
ne zna otići negdje i popiti čašu vina, nego uvijek barem bocu vina, pa
makar i bili u društvu onih koji je piju. Jučer smo bili na krstitkama,
i mlađa kćer (11 mjeseci) je postala nervozna jer nije odspavala i kada
sam rekla da idemo doma, bacio mi je ključeve i rekao neka idem. Ja sam
morala ići sama sa dvoje djece iz Bunčića u Zagreb, a on se nije
udostojio ni pomoći mi odnijeti stvari do auta i spremiti djecu. Kada
je došao doma nakon četiri sata, nije htio skinuti cipele iako ga to
stalno molim jer nam kćer puzi, ali samo zato da se meni inati jer je
bio pijan. ŠTA DA RADIM SA TAKVIM BRAKOM? DA LI IMA UOPĆE POMOĆI ILI DA
SE JEDNOSTAVNO RASTAVIM?
PITANJE: Ne
znam više koga da upitam,kome da se obratim, ja sam u takvom stanju, da
samo što ne puknem, na rubu sam sloma! Oboje imamo 21 godinu. Bili smo
u vezi 2 godine i bilo nam je tako lijepo, uživala sam u svakom
trenutku provedenom sa njim, iako smo bili svaki dan skupa po skoro
10,12 sati. Nije nas uopće bilo briga hoću li ostati trudna,u jednu
ruku čak smo i navijali za to. Ostala sam trudna.Kad je on to saznao
bio je u šoku, kao da smo se ˝čuvali˝ pa mu je sad to
iznenađenje.Ali odmah je rekao da ćemo se vjenčati i da ćemo
ostat zajedno NARAVNO. Međutim kako su mjeseci išli, on se počeo
mjenjati,na gore.Na dan vjenčanja stekla sam dojam da se na silu ženi,
jer se ponašao kao da mu netko drži nož pod vratom i prisiljava
ga...Nakon vjenčanja,on se promjenio za 180.Nije htio sa mnom nigdje,
govorio je da mu nedostaju sestre i mama,njegov krevet i kuća...
PITANJE: Užasno
se osjećam nesretna. Pokušavam spasiti 25-godišnji brak i ponovno
zavoljeti čovjeka kojeg mi je, iako više nema nekadašnjih emocija prema
njemu, teško povrijediti. Nezadovoljna sam u braku i osjećam se
godinama strašno usamljenom. Pokušavala sam često unazad desetak godina
razgovorom doprijeti do njega i pokušati mu predočiti koliko sam
nesretna. Odgovor je uvijek bio "Takav sam ili me prihvati ili ostavi".
Nedavno sam, i u ovim godinama, osjetila zaboravljene emocije
zaljubljenosti prema drugoj osobi. Kada je to primjetio, priznala sam
mu, ali i obećala da ću, u ime svih provedenih godina zajedno, pokušati
to zatomiti jer je obećao promijeniti se. Napominjem da je od mene
stariji skoro 10 godina. Prvi put smo otvoreno razgovarali nakon svih
ovih godina i neka njegova priznanja o našem braku (bez djece) su me
strašno povrijedila. Samo saznanje da je čitavo vrijeme bio svjestan
činjenice da me seksualno nije nikad zadovoljio (čak niti pokušao) i
svjesno ostavljao u mišljenju da sam neprivlačna. a zadnjih četiri do
pet godina uopće nije želio odnos opravadavajući se da mu je takav
libido. Tek kada je shvatio da bih ga ipak mogla napustiti libido mu se
"vratio". Ne znam što da učinim. Iako sam dugo bila usamljena u dvoje,
ipak se bojim biti sama.
PITANJE: U
braku sam 12 godina. Sve vreme sam se trudila da budem dobra supruga i
majka. Imam sina od 10 godina. Suprug se totalno otudji od nas.. Jednom
je izjavio da je sa mnom i sa sinom zabetoniran za ceo zivot. Pre par meseci
saznala sam da je imao vezu sa koleginicom sa posla. Naravno kada sam
ga zamolla da mi prizna da bih lakse otisla to nije hteo., Prica kako
sa mnom spava samo radi mira u kuci, a nikada nismo imali problema sa
ljubavnim zivotom . Ne znam sta je nasao na njoj, udata je
ali je
kod njega izazvala toliko sazaljenje da ja ne mogu da verujem . Saznala
sam da je ona njega prva poljubila. Ne znam sta da radim, gde cu sa
detetom. a ja njega volim kao da ne mogu da disem bez njega. Ona je sa
suprugom dolazila kod nas, a toliko zelim da se vidim sa njom i da joj kazem
da nisam budala i da sve znam. Nju bi suprug ubio kada bi saznao, i
ovako se zalila mom suprugu kako ima probleme sa sexom i kako ne moze
da dozivi vrhunac i da je on tuce kad nece da ima odnose. Kako da je sprecim
da mi razori brak, ne mogfu da prestanem da razmisljam o njoj. Moj
suprug od pre mesec vise ne radi tamo, ali razmenjuju i dalje poruke,
sta da preuzmem, smrsala sam 10 kg i svoje zdravlje dovela do ivice.
pomozite mi molim vas............
PITANJE: Djeca
su otisla i zive samostalno, suprug stalno radi, a ja sam
domacica (visoko obrazovana) koja vise nikome nije potrebna. Sto da
dalje radim sa svojim zivotom?
Već
sam Vam poslala jedan mail i dobila sam vaš odgovor.Napisli ste mi da
pokušam razgovarati sa njim ili da zamolim svoje ili njegove roditelje
da porazgovaraju sa njim...Sve sam to pokušala i dobila jedno veliko
NIŠTA! Kad ja pokušam razgovarat sa njim onda sam dosadna, naporna i da
što ja sebi umišljam tko sam ja da ću ja njemu određivati kako će se on
ponašati i šta će raditi. Jednostavno ne želi slušati... Pokušala je i
njegova mama sa njim razgovarati, ali rekla mi je da se i na nju izdere
da se ona nema što mješati i da se nju ne tiče naš brak. Da
pojednostavnim ne želi nikoga slušati i samo vozi svoje. Kaže on meni
ja znam da se ja ponašam kao kreten prema tebi i to ti nisi zaslužila,
ali j...ga ja sam takav i što ćeš. Nije on tip muškarca kojemu su
stalno izlasci na pameti, sjeti se 1 put u 2-3 mjeseca izać vani, ali
zato stalno ide na kavu skoro svaki dan prije posla i dobro meni to ne
smeta...Previše je siguran u sebe i misli da ga nikad ostaviti neću.
Nedavno sam mu rekla neka se samo on igra, pa će viditi hoću li ga
ostaviti. Sve radim sama u ničemu ga ne tražim da mi pomogne ni u kući
ni u čemu drugome, jedino pomogne oko malene, u zadnje vrijeme češće.On
je kao dijete imao velikih problema njegovi su se rastavili, jer mu je
otac tukao njega i mamu, kasnije je imao očuha koji ga je psihički
maltretirao. I u svemu tome se povukao u sebe i nije baš razgovorljiv
kad su problemi u pitanju nego se povuče u sebe i drži u
sebi...Maksimalno se trudima da mu sve olakšam baš radi toga svega, čak
sam mu kupila i PS2 da mož4e pozvati društvo da igraju i da se
zabave..Ali imam i ja godina koliko i on a što je sa tim mojim željama,
mene nitko ne pita kako je meni, jesam li se ja privikla, jeli mi
teško..Nije, za njih dvoje ništa mi nije teško pogotovo za naše
dijete,a za njega mi postaje teško zahvaljujući njegovu ponašanju. Oni
su mi sve, ništa mi nije važnije od njih, i da mogu bila bih stalno sa
njima.A što se tiče onoga drugog mladića, shvatila sam da sam u njemu
tražila utjehu, zagrljaj, ljubav i pažnju koju nisam u braku dobivala,
ali nikada ne bih ugrozila budućnost našega djeteta i otišla sa
njim.Volim muža kako da ga vratim kako da on mene vrati? Kaže mi sa
vremenom ću se promijenit? Za koliko je to? Nemogu čekati dugo, jer
nastavili se onakvo ponašanje izgubit će me.I budući da se sa njim
razgovarat ne može, što mi savjetujete? Molim Vas pomozite mi, Puno Vam
HVALA!
