Izgleda da smo zaboravili živjeti zajedno, ili je možda istina da smo sve manje spremni trpjeti i prilagođavati se, pa radije posežemo za razvodom kao onim lijekom koji će izliječiti naše probleme. Ako ne ide, ne ide - bolje da se razvedemo i dalje živimo kao prijatelji nego da se oboje mučimo u vezi koja nema nikakvu perspektivu.
Razvod je zaista (koliko god nam to bilo teško priznati) ponekad jedini izlaz kad odnos dvoje ljudi dođe do točke usijanja. I mi smo vam, sa ovih stranica, često poručivali isto: ne tucite se, ne maštajte o tome kako ćete svojeg partnera zadaviti i ne pretvarajte svaki zajednički dan u novo mučenje. Ako baš ne ide (a mi vam želimo da do te točke nikad ne dođete), civilizirano se rastanite i pokušajte ponovo. Sami ili uz nekoga drugog!
Što zapravo znači biti druga žena
Ipak, budite svjesni da razvod nikada nije lagan: more žuči ćete proliti, bezbrojne suze i uzdahe dok ne postignete dogovor kako dalje. A ako još imate zajedničku djecu, onda zaboravite na iluzije kako mrskog neprijatelja s druge strane više nećete vidjeti! Viđat ćete se i dalje, razgovarati, a ponekad i posvađati, baš kao da ste i dalje u braku.
Ovakva situacija nije jednostavna, kako za one koji se razvode, tako ni za njihove nove partnere. Danas vam donosimo priču naše čitateljice Danijele koja govori upravo o ulozi druge žene: pred nekoliko godina Danijela se udala za netom razvedenog muškarca, svjesna kako njen dragi u brak dovodi i svoje dvoje djece. Pa ipak joj ni na kraj pameti nije bilo što će još zajedno sa njim dobiti u paketu – ali je vrlo brzo (na svoju žalost) shvatila o čemu se radi.
Poslušajte priču naše čitateljice...
Ljubav nas je uhvatila na prepad
Svog muža sam upoznala u kafiću u kojem sam tada radila: ma zapravo izlazili smo čitavo društvo van, i on je bio u tom društvu. Sve super, sve odlično… Ali tada nisam znala da se razveo pred samo nekoliko mjeseci, da je žena djecu odvela u drugu kuću i drugome muškarcu (s kojim je već ostala trudna), a posebno nisam znala kakvi me problemi još čekaju u životu.
Pa čak i kad sam saznala za ove "detalje", nisam im previše pridavala pažnju: mislila sam da će sve biti tek prolazna avantura, a ni njemu se nije baš pričalo o tome.
Osjetila sam tada da još nije spreman. Nije htio nikakvu vezu, ništa stalno, tek malo zabave – što je i meni odgovaralo jer sam izlazila iz loše petogodišnje veze. Ali stvari su krenulo drugačijim tokom, ljubav nas je uhvatila na prepad. Zaljubili smo se i vezali dok se nisam ni snašla!
Kad sam roditeljima rekla za njega, nisu previše komentirali: rekli su da sam dovoljno odrasla, da sam pametna i samostalna, da mi neće braniti ništa. Vjerovali su mi. Bila sam inače već u dvije veze prije, u svakoj po pet godina - ali nikad nisam osjetila ovakvu ljubav, razumijevanje, harmoniju dvoje ljudi kao da su jedno. Jednostavno smo bili stvoreni jedno za drugo!
Zavoljela sam njegovog sina
I tako smo se počeli nalaziti: upoznala sam njegovog sina kojemu su tada bile četiri godine, dijete me zavoljelo i sve je izgledalo u redu. Preselila sam kod njega gotovo odmah – prije sam živjela kao podstanar, jer moji roditelji žive u drugim gradovima (također su rastavljeni).
Njegov sin dolazio je k nama svaki drugi tjedan, pomalo smo se upoznavali i zavoljeli. Nije mi bilo lako i vjerujte nije ni sad, jer nikad ne znam da li dobro postupam. Da li sam ga povrijedila možda, da li sam to mogla drugačije napraviti? Teško je kad nemate svoje djece i nemate majčinske osjećaje… Ali jednostavno ga obožavam i volim, i vjerujem da je to najbitnije.
Kćer mu nije dolazila tako često. Starija je od sina nekoliko godina, prisustvovala je razvodu svojih roditelja, i sve to teško doživjela. I dan-danas smatra kako je samo otac svemu kriv! Na žalost, tek treba naučiti da za sve postoje dvije strane – a dijete je lako uvjeriti u svoje argumente.
Kroz čitavo to vrijeme nije mi padalo na pamet da ću jednom imati problema s njegovom bivšom: uostalom ispočetka je sve bilo u redu, bez trzavica, a ja sam mislila kako su oni eto još jedan razvedeni par s djecom - ništa različito od tolikih drugih. Bezobrazno je možda reći, ali vjerovala sam da je ona normalna osoba… Što se izgleda pokazalo pogrešnim.
Njegova bivša i njezini pogrešni odabiri
U to vrijeme i ona je već bila s drugim. Odselila je s djecom u drugi grad, pa se počela hvaliti novcem i materijalnim stanjem, pa da će kupiti veći auto, pa da će se udati, i još kojekakve stvari koje mene nisu uopće dirale. Vjerujem ni moga muža, ali njoj to očito nije bilo drago jer je mu je nakon razvoda rekla kako nikada više neće biti sretan.
Na sreću je ipak ispalo drugačije: nas dvoje živimo sretno, kupili smo auto, oženili se, mali ga obožava i čak bi kod nas htio živjeti. Oboje radimo i možemo si priuštiti poneki luksuz - na primjer odlazak na more. Poveli smo i malog, jadan ga je prvi puta vidio! Silno se razveselio (iznenadili smo ga, pred odlazak na put smo mu rekli da idemo u toplice): da ste mu vidjeli izraz lica dok je vidio more, tako se može samo dijete veseliti!
Za to vrijeme njoj su pak kola krenula nizbrdo. Ostala je bez ičega, s četvero djece, a taj drugi joj uopće ne plaća alimentaciju. Ona ne radi, nema nažalost nikakvog privatnog života da bi se opustila… I stvarno mi je žao zbog toga, vjerujem da joj nije lako, ali svejedno ju to ne opravdava zbog problema koje je nama počela raditi. Pa tko joj je sa strane kriv što je pogrešno izabrala?
Postali smo vreća na kojoj iskaljuje svoje frustracije
Tako su na žalost počeli naši problemi: sad svako malo mojem suprugu prijeti s povećanjem alimentacije (u tome je zapravo i uspjela, ali smo podnijeli žalbu pa ćemo vidjeti kako će sve završiti), pa mu prijeti da sina neće više vidjeti, ako mali slučajno kaže nešto krivo odmah zove i viče na mog supruga… Uglavnom - sve svoje frustracije iskaljuje na njemu, a ja trpim, suosjećam i živciram se zajedno s njim. Naravno da ju muči što nema nikoga, ali to nije opravdanje da maltretira nas!
Uh, toliko puta mi je došlo da je ispljuskam preko telefona, toliko mi digne tlak! Prokleta nepravda - vi muškarci zaista nemate šansu za drugi život, kao da je čak i Bog žena i kažnjava vas za svaku pogrešku…Jednostavno vam ne daje drugu priliku.
U redu, i moj suprug je dosta kriv u svemu tome: trebao joj je od početka reći kako stvari stoje, ali on se boji da će je oštrim odgovorom isprovocirati i da će mu onda zabraniti viđanje s djecom. Znam ga, to bi ga ubilo… I zato mu malo vrijedi što ona to po zakonu ne smije, on se svejedno boji i popušta.
Kako ona veli, tako on pleše, kao da su još uvijek u braku – a mene nema nigdje. Dvije godine sam trpjela i sad sam napokon rekla dosta! Dala sam mu da bira: želi li ostati u braku sa mnom, ili želi živjeti s njom?
E, pa sad mi je dosta!
Inače mu je dugo trebalo uopće da se odluči sa mnom imati djecu, pa sad pokušavamo evo već godinu dana ali valjda od tolikog stresa ne mogu zatrudnjeti. Ako nešto kažem, imam osjećaj da misli da ne volim djecu, da ne mogu razumjeti jer i sama nisam majka, a ne vidi da otkad sam s njim ne živim svoj život nego njihov.
Poslije ovog povećanja alimentacije stvarno mi je prekipjelo: pa zar ja zaista nemam pravo na sreću i život? Zar da dopuštam da mi to netko uzme, samo zato što moj muž ne zna reći ne? Cijeli ga život netko maltretira i nikada se nije borio za sebe, ali sad je meni dosta. Dosta mi je i nje, i njene histerije, i toga da živim kroz život njihovog propalog braka.
Sretne veze su mi omogućile da napišem ovo i da olakšam dušu. Sigurna sam da nas ima još puno u istoj situaciji – svima poručujem da moramo biti jaki i preživjeti, nikada ne posustati i razmišljati da ono što nas ne slomi samo nas još više ojača!
Imate li i vi kakvu zanimljivu priču koju želite podijeliti s nama? Javite nam se (pitajte.nas@gmail.com)! Svojim ćete iskustvom pomoći drugima ako se nađu u sličnoj situaciji.
