PITANJE: U vanbracnoj sam zajednici s covjekom koji ima 28 godina.
Zajedno
smo 8 godina,od toga zivimo pod istim krovom skoro 7 godina. Prolazili
smo kroz razlicite faze i probleme (vece i manje). Imamo krasnu curicu
od dvije god. i 9 mj. Kada sam ostala trudna tesko je to
prihvatio, cak smo zivjeli odvojeno devet mjeseci (od djetetovog šestog
mjeseca do 15mj. zivota). Razlog za rastanak je bio njegovo
nezadovoljstvo i nedostatak zdrave komunikacije. Katkad je znao
agresivno da se ponasa prema meni (pod agresivno ne podrazumijevam
fizicko premlacivanje, vise otresitost, grubost u komunikaciji ili
odgurivanje). U nasem odnosu sam ja ta koja popusta i kada ne treba.
Kako niko nije savrsen, znala bih i ja da planem i vrijedjam. Takve
situacije me uvijek kostaju vrijedjanja, omalovazavanja, totalnog
obezvrjedjivanja moje licnosti. Nazalost nikada nismo uspostavili, niti
dan danas, normalnu (zrelu) konverzaciju (kada bi doslo do problema).
Dakle, ne razgovara o problemu, vec skrene temu na moje nedostatke, ili
jos gore drzi okrenutu glavu i ne reaguje.
Inace,
on je veoma privrzen majci. Cijeli zivot je sticen i od najmanjeg
problema (pa i danas). Nikada nije kritikovan niti je morao da preuzme
bilo kakvu odgovornost za svoje postupke. Nezreo je i nije spreman za
"svijet odraslih".
Inace je zanimljiv, drustven,
pozitivan,
vjeran i sto je veoma vazno volim ga svim srcem. . . Vidim da me voli i
treba, ali kada dodje do problema gubi tlo pod nogama i gleda na svijet
i zivot kroz zavjesu. Kako nije naucio da daje, vec samo da uzima, sve
je savrseno dok mu povladjujem. Meni je takodje potrebna podrska i
razumjevanje, jer se nekad osjecam tuznom ili sam u nekom "zivotnom
problemu".
Ono sto Vas zelim pitati je kako je
moguce nauciti
odraslu osobu, (ovu koju sam vam opisala:)) da razgovara o problemu i
da se suoci sa teskocama zivota i naravno cinjenicom da nista ne tece
pravolinijski!?
Kako nauciti sebe da prilikom
cijelog tog procesa manje sagorjevam i imam vise samopouzdanja?
Unaprijed
hvala!
ODGOVOR:
Poštovana Sanja,
najbolju stvar
rekli ste baš na
kraju svojeg pisma - tamo gdje ste nas pitali kako biste mogli steći
više samopouzdanja. Jer iz svake vaše riječi čitam upravo da vama
očajnički nedostaje i samopouzdanje i samopoštovanje.
Samopouzdanje
naravno nije lako steći. Nekima može pomoći odgovarajuća literatura,
rad na podizanju unutrašnje snage i postizanju smirenja. Možete se
obratiti i nekom stručnjaku za pomoć.
A do
tada vam
svakako preporučam da sami pomognete sebi - velikim zaokretom u
ponašanju i razmišljanju! Prije svega, promijenite način na koji
suprugu dozvoljavate da se odnosi prema vama, prestanite mu dopuštati
da vas gazi. Mogu to reći i preciznije - prestanite se sami gaziti.
Shvatite
najprije vi, a nakon toga dajte do znanja i njemu, da više nije dijete
kojeg će čuvati mama (ili sada vi, jer ste na neki način preuzeli
upravo tu ulogu) nego odrasla osoba koja mora snositi odgovornost za
svoje postupke.
Vaš je suprug bježao,
nekad i doslovno, od
svega što bi mu moglo zakomplicirati život: od malog djeteta, od
sukobljavanja s problemima, od kritike. A znate tko mu to dozvoljava?
Da, upravo vi!
Sanja, vi ste dokazali da
ste jaka osoba.
Sami ste ostali s malim djetetom, prema vašim riječima sami se borite
protiv problema, nosite brigu o cijeloj obitelji na svojim leđima. Ali
što duže budete svojevoljno ostali u toj ulozi, sve manje ćete cijeniti
i voljeti sebe. To nije dobar put, ni za vas niti za dijete koje vas
treba.
A sve dok se sami ne izborite za
suprugovo
poštovanje, sve dok mu budete povlađivali i pristajali na subdominantan
položaj, on neće promijeniti svoje ponašanje. A zašto i bi? Pa njemu
ništa ne fali uz vas!
Postavite se čvrsto
i suprugu dajte
do znanja da trebate i zaslužujete više. I vjerujte, uspijete li hrabro
i otvoreno zatražiti da vas se poštuje i cijeni, osjetit ćete duboko u
sebi novo samopouzdanje. Evo vam najboljeg recepta za početak!
