U
braku smo devet godina i imamo sina. Imali smo turbulentan brak, pun
problema, seljenja, nedostatka novca, zivjeli smo dugo u inozemstvu.
Sve smo ipak prolazili zajedno, ni od koga nismo imali pretjeranu pomoc.
Pogotovo
kad smo zivjeli u inozemstvu bili smo osudjeni jedno na drugo. Zivjeli
smo u nekakvoj simbiozi, ja, on i dijete. Izolirali smo se,
nismo izlazili, malo smo komunicirali s drugim ljudima, osjecala sam se
ponekad kao penzionerka.. Dok je u meni sve vrilo od energije
i zivota, zivjela sam poprilicno monotono.
Nedavno
smo se vratili u Hrvatsku, i tu stvari krenule nizbrdo. Nas
seks je oduvijek bio los, nismo se na tom polju nasli nikako. Pokusavali
smo i o tome otvoreno pricati, ali nakon razgvora nista se ne bi
promijenilo. Moj libido se povecao otkako sam usla u tridesete
a njegov problem erektilne disfunkcije i povremene impotencije takodjer.
Prosle
sam godine pocinila preljub sa svojom starom ljubavi iz proslosti koja
zivi u drugome gradu.
To
za mene nije bila samo avantura, ja sam se zaljubila poput kakve
tinejdzerice... Kad sam dosla kuci sve sam mu priznala, bas sve... Do u
detalje... Slijedilo je jedno pakleno razdoblje, razgovora, analiza,
prebacivanja, depresije... Ali kako smo financijski lose stajali nitko
nije otisao, on je ostao, ja sam ostala i evo od tada je prosla godina
mi smo jos uvijek zajedno iako smo jako daleki kao dva stranca.
Kao
da je taj moj preljub otvorio Pandorinu kutiju i svi nasi problemi su
izasli na vidjelo.
Pokusali
smo izgladiti stvari, pokusali smo jako puno pricati, analizirati,
vagati donijeti neke zakljucke... ipak jako smo daleko...
Najgore
je to sto sam ga ja povrijedila, i sebe usput, on se kune da mi je
oprostio al ja znam da nije...
Ja se ni ne kajem sto
sam to ucinila, pokusala sam pobjeci u neki svoj svijet i to jos uvijek
radim...bjezim...
Seksa nema, ne moze ga ni biti jer
smo mi jako daleko...ne osjecamo povezanost ni bliskost..zivimo kao
cimeri..
On
jos nije krenuo u rjesavanje svojeg problema impotencije, a morat ce ga
rijesiti ili barem pokusati rijesiti zbog sebe prvenstveno...i svoje
buducnosti...
Mislim da ga vise ne volim, otvoreno
sve vise
pricamo o rasravi braka, on planira otici opet u inozemstvo,,,dati nam
mozda vremena da se malo ohladimo...pa barem on tako misli, stvari budu
drugacije za dvije tri godine...kaze, mozda nam treba samo pauza...
Ja
ne osjecam ni privlacnost ni strast, volim ga kao osobu...ima svojih
vrlina iako prema meni u zadnje vrijeme pokazuje svoje najgore
lice...maltretira nas psihicki, pa mali i ja jedva cekamo da ode iz
stana kako bismo mogli biti mirni...njemu sve smeta, na sve
prigovara....muci ga u stvari njegoc problem, ne osjeca se da je
muskarac koji moze zadovoljiti zenu...a za sada nista ne cini da to i
promijeni..
A s druge strane ja ludujem,
cesto mislim na
seks, osjecam jaku potrebu i bila sam sa jos nekoliko muskaraca koje
sam upoznala na internetu...znam da je povrsno i pogresno ali nisam
mogla odoljeti
Sada zaista zivimo u paklu, u
privatnom paklu,
mislim da svi troje i ja i on i dijete zasluzujemo i mozemo puno
bolje,,,mislite li vi da nama moze uopce pomoci neko bracno
savjetovaliste, zanima me objektivno misljenje....kako vratiti
ljubav?postoji li nacin?
Pozdrav,
Ana
ODGOVOR:
Poštovana
Ana,
osobno
doista ne volim nekome reći da je u pogrešnoj vezi, a pogotovo ne samo
na osnovu jednog pisma. Ali nakon što sve ovo pročitam, ne preostaje mi
drugo nego da vam kažem: vas dvoje ne možete dalje ovako.
Kažete
da sprug nije volio izlaske i druženja, a vi jeste. Iskreno, mislim da
to nije problem koji se ne može riješiti kompromisom, ali vas dvoje
ipak niste napravili ništa i pustili ste da vas to nastavi udaljavati.
Veći je problem neslaganje u seksu, pogotovo ako vaš suprug ima i
problem s impotencijom. I taj se problem može riješiti, uz puno
strpljenja i dobre volje s obje strane.
Na žalost,
niti jedno od
vas dvoje nije napravilo ništa. Suprug se čak ni sada ne odlučuje na
liječenje, a vi ste izabrali lakši izlaz i počeli svoje potrebe
zadovoljavati "sa strane". Čak i kad se sve saznalo, i jedan i drugi
ste nastavili po svojem.
I zato iskreno ne mislim da
ćete
uspjeti riješiti svoje probleme. Vi supruga volite kao cimera,
eventualnu potporu u životu, ali ga ne volite kao cjelinu. Da ga
volite, ne biste tražili izlaz u avanturama sa strane, nego bi zajedno
rješavali probleme.
Ako oboje možete nastaviti s
ovakvim
životom, onda u redu. Ali kažete i sami da se svađate, da vas suprug
psihički maltretira (i vi to radite njemu, ne zavaravajte se!) - i zato
smatram da bi bilo najbolje da razmislite o mirnom razlazu. Oboje ćete
dobiti priliku pronaći osobu s kojom biste mogli biti sretniji, a i
vaše dijete bit će sretnije ako bude raslo u mirnoj atmosferi, bez
svađa i stalne napetosti.
