U
braku sam tri godine i sa suprugom imam dječaka starog 2,5 godine. Sve
je to na nešto ličilo dok sam bio u vezi i onaj kratki period braka
prije rođenja djeteta. No s rođenjem djeteta sve se promijenilo. Ja se
trudim biti što bolji prema supruzi, ali ona to uopće ne cjeni. Mislim
da joj je dijete veliki teret. Kad radim po noći, ona pobjegne kod
svoje mame. O intimnosti da i ne govorim. Od kad nam se dijete rodilo,
vodili smo ljubav toliko puta koliko se može izbrojiti na prste jedne
ruke. Moja mi je supruga otvoreno rekla što joj smeta, a ja sam sve to
pokušao ispraviti, no uvijek bi mi ona našla nešto novo. Nemam nikakve
podrške od nje. Ona jednostavno nije suosjećajna osoba i previše je
vezana na svoju majku. Zanimljivo je da se ni ne svađamo previše,
klinac nam je sretan i ok, uvijek vedar i nasmiješen, pa ljudi izvana
misle da smo ok. Moja supruga je inače jako bezobrazna i često bi me
uvrijedila, kao da je željela isprovocirati moju reakciju da ju čak i
udarim, ali ja nisam nasjeo na te njene fore. Inače konstantno
posjećuje psihijatra, ali mene isključuje iz toga, samo me jednom zvala
da idem s njom, a kad je psihijatar rekao gotovo stao na moju stranu,
promijenila ga je. Pišem nepovezano i zbrkano, ali situacija je takva.
Moram priznati da nakon svih tih mučnina, ne osjećam ljubav prema njoj,
mislim da bi suprotno bilo čudno. Ipak nisam mazohista. Ipak htio bih
da se normaliziramo, mislim da me počne poštovati i da nađemo
zajednički jezik, što je vjerojatno teško moguće, ponovno bi se
zagrijao za nju. Ne znam uopće što da radim.
ODGOVOR:
Poštovani
Tony, ne znam što točno muči vašu suprugu i radi čega posjećuje
psihijatra, ali vjerojatno postoji neki problem kojeg ne može riješiti
sama i radi kojeg je zatražila stručnu pomoć.
Taj
problem
vjerojatno određuje i njeno ponašanje prema vama. Niste nam dali
nikakve pobliže informacije (ne znam što vam supruga zamjera, da li se
njeno ponašanje doista promijenilo nakon rođenja djeteta, kako se nosi
s ulogom majke i supruge) pa vam ne mogu reći kako se postaviti prema
cijelom problemu.
Naravno da je loše ako
je previše vezana
uz majku, ali to je odraz njezine nesigurnosti, straha i nepovjerenja u
vlastite sposobnosti i u vas kao oslonca koji joj je potreban.
Ipak,
samim time što je potražila pomoć pokazala je da je svjesna svojih
problema i da ih je voljna rješavati. Iskoristite tu njenu dobru volju
i privolite je da počnete rješavati probleme koje imate - zajedno! Čini
se da vas supruga u ovom trenutku ne doživljava kao potporu, jer se za
pomoć obraća majci a ne vama. Ključno je da to promijenite, da oboje
prihvatite da sve probleme morate rješavati zajedno, kao par.
Objasnite
joj da ste joj spremni pomoći, biti joj podrška i izvor snage, a ne
problema i sukoba (i to dokažite djelima). Tek kad vas prihvati kao
prijatelja (uz to što ste joj partner) počet ćete rješavati probleme,
sami ili uz pomoć stručnjaka! Mislim da vam predstoji još puno
razgovora, strpljenja i prihvaćanja argumenata one druge strane - ali
ima li ljepšeg i vrijednijeg cilja od spasa vaše obitelji?
