PITANJE:
U
braku sam 33 godine. Živjeli smo prilično skladno i zadovoljno. Kada su
naše 2 kćeri postajale odrasle, tijekom gimnazije, počeli su problemi.
Otprilike prije 8 godina, počelo je s prigovaranjem, svakodnevnim
kritiziranjem naših kćeri, kako ništa u kući ne rade, kako ne pomažu i
sl. Ja nisam vidjela temelja takvim pritužbama, dapače, smatrala sam da
su u redu djevojke i pokušavala ga umiriti da nema razloga za
nezadovoljstvo. (Imamo 2 divne, vrijedne, uspješne, suosjećajne
kćerke). Iza toga počela je njegova posvemašnja pasivnost i
distanciranje od mene i djece. Njegovo sudjelovanje u obiteljskom
životu svelo se na razovor o kuhanju i drugim praktičnim tricama.
Gledanje televizije postala je jedina njegova aktivnost u slobodno
vrijeme. U jednom trenutku sam čak počela pomišljati da ima drugu. Kad
sam mu to rekla, on se samo obrušio na mene, nije ni pokušao me umiriti
niti išta slično tako da ni danas ne znam činjenično stanje. Bez
sudjelovanja, pomoći, razgovora (smatra da se nema što razgovarati),
bez stava o posjetu bračnom savjetniku (drugi će ti rješavati tvoje
probleme!), hladan prema meni i djeci, prolazimo posljednje godine.
Sada je to kulminiralo, ja sam sve razdražljivija, ne mogu živjeti u
takvoj atmosferi. Ne znam kako dalje.
ODGOVOR:
Poštovana
Marija, za spas veze/braka treba puno truda, i to i jednog i drugog
partnera. Ako jedna strana ne želi ništa učiniti da bi spasila vezu –
što se tu uopće može napraviti?
Čini mi se da je
temeljni problem vašeg supruga to što on ne vjeruje da bi vi doista
mogli otići od njega. U takvom razmišljanju nije
usamljen, mnogo
brakova se raspadne a da jedan od partnera uopće nije bio svjestan što
se sprema. O sličnim iskustvima pisali smo recimo i ovdje: http://www.sretneveze.com/brak/iznenada.html.
Pred
vama su sada dva izbora: prvi je onaj naizgled lakši, a to je da
zaključite da se ne možete ili ne želite dalje boriti za brak.
Drugi
izbor podrazumijeva da se (ipak) odlučite za borbu; u tom slučaju prvi
vam je zadatak da objasnite suprugu da ni vaše strpljenje nije
beskonačno. Recite mu otvoreno da ste u krizi, da razmišljate o tome
želite li uopće ostati s njim.
Možda će on ležerno
odgovoriti da ga to ne zabrinjava. To je tako lako izjaviti dok se
doista ne dogodi razvod! Dajte suprugu da pročita neke tekstove o
problemima koje razvod nosi sa sobom, osobito za muškarce.
Pisali smo o
tome da su razvedeni muškarci pod šest puta većim rizikom da obole od
depresije: dajte mu da pročita taj
tekst!
Ako ga
nikako ne uspijete zainteresirati za suradnju, pokušajte mu pokazati
što bi značilo kad bi otišli od njega: nekoliko dana bez vas vjerojatno
će ga osvijestiti i pokazati mu koliko mu doista značite, htio ofn to
priznati ili ne.
Ponovit ću vam što smo već pisali
jednoj drugoj čitateljici: kad mu kažete da ste spremni otići, budite
sigurni da ćete iza tih riječi stajati. Ali o toj soluciji vam neću
sada govoriti, jer vjerujem da ćete uspjeti natjerati supruga da vas
ozbiljno shvati.
A kad ga jednom uspijete
zainteresirati za suradnju, tada se slobodno obratite nekom bračnom
savjetniku za pomoć. I tada će vas čekati još dosta borbe, ali nosit će
vas pomisao da ste uspješno savladali prvi korak (trgnuti supruga iz
letargije).
U
braku sam 33 godine. Živjeli smo prilično skladno i zadovoljno. Kada su
naše 2 kćeri postajale odrasle, tijekom gimnazije, počeli su problemi.
Otprilike prije 8 godina, počelo je s prigovaranjem, svakodnevnim
kritiziranjem naših kćeri, kako ništa u kući ne rade, kako ne pomažu i
sl. Ja nisam vidjela temelja takvim pritužbama, dapače, smatrala sam da
su u redu djevojke i pokušavala ga umiriti da nema razloga za
nezadovoljstvo. (Imamo 2 divne, vrijedne, uspješne, suosjećajne
kćerke). Iza toga počela je njegova posvemašnja pasivnost i
distanciranje od mene i djece. Njegovo sudjelovanje u obiteljskom
životu svelo se na razovor o kuhanju i drugim praktičnim tricama.
Gledanje televizije postala je jedina njegova aktivnost u slobodno
vrijeme. U jednom trenutku sam čak počela pomišljati da ima drugu. Kad
sam mu to rekla, on se samo obrušio na mene, nije ni pokušao me umiriti
niti išta slično tako da ni danas ne znam činjenično stanje. Bez
sudjelovanja, pomoći, razgovora (smatra da se nema što razgovarati),
bez stava o posjetu bračnom savjetniku (drugi će ti rješavati tvoje
probleme!), hladan prema meni i djeci, prolazimo posljednje godine.
Sada je to kulminiralo, ja sam sve razdražljivija, ne mogu živjeti u
takvoj atmosferi. Ne znam kako dalje.
