Poštovani, pišem jer imam veliki problem i ne znam kako ga riješiti.
Naime, u braku sam 7 godina, imamo dijete od 5 i pol.
Prije dva mjeseca smo ostvarili i nas san, za koji smo se borili više godina, naime, kupili smo toliko željenu kuću i prostor za dostojan i miran život.
Ne mogu reci da su naši problemi počeli od tada, ali akumulacija stresa, umor i nesanica su pridonijeli brojnim svakodnevnim trzavicama koje su prerasle u veliki nesporazum i kompletno udaljavanje jednog od drugog.
Činjenica da se i moja svekrva uselila u punom jeku radova nije odveć pomogla, već naprotiv.
S tom ženom, koju tako moram nazvati, "prisiljena" sam živjeti.
Naime, nikad me se izravno i konkretno nije pitalo moje mišljenje ni suglasnost.To se nekako riješilo mimo mene.Ja sam implicitno pristala, jer volim svog muza i iz poštovanja prema njemu i ženi koja ga je donijela na svijet, pristala sam na tu žrtvu.
Možda ružno zvuci, ali meni je to žrtva. Mislim da nisam zaslužila sa svojih mladih 28 godina, navući si na leđa još jedan teret. Jer moja svekrva je jedna vrlo primitivna osoba, nošena isto takvim ponašanjem i vrlo slabim odgojem. Njeni postupci su kontradiktorni i vrlo naporni.Teško se mogu sporazumjeti sa osobom koja konstantno mijenja mišljenja, verzije i koja se upliće u stvari koje se ne tiču.
S druge strane, njena prisutnost u kućnim poslovima je svedena na manje od razumnog minimuma. Nakon njene izjave da ona neće biti ničija sluškinja, izgleda da sam upravo ja svačija sluškinja.
A to se vrlo kosi sa mojom osobnošću.
Kao zaposlena žena koja uz to završava fakultet i ima (ili je imala?) relativno razvijen socijalni život, dakle neovisnost i financijsku i mentalnu, teško se mirim s činjenicom da se osjećam strancem u vlastitom domu, i da u tom istom domu moram prati prljavo rublje svih ukucana, spremati i slagati kuću i pripremati večeru kada dođem navečer u sedam kući.
Nevjerojatno mi je da netko tako lako i svjesno može prebaciti lopticu na drugog i mirno čekati, sjedeći cijeli dan...
A gdje je tu moj muž pitate se?
Sudeći po napisanom ja imam problem samo sa svekrvom, a njega i nema. Stavljajući stvari na papir, uviđam da ga i ne spominjem. Možda je razlog što sam razočarana u njega, njegovo ponašanje i što više nemam povjerenja u njega.
Mi smo uvijek bili jedno za drugo, i uvijek sam znala da ce me podržati, ako imamo nesporazuma da će me poslušati i primijeniti ukazano.
Sada, to više nije ista osoba, "nema vremena za moja filozofiranja" i vječno je umoran.
Sada je to stranac, sada smo dva stranca koja komuniciraju za riješiti tekuće probleme, za platiti račune i za okrenuti si leđa u krevetu.
Naše svađe postaju svakodnevne sa teškim riječima, samo da povrijedimo drugog. Namjerno i ciljano. Pomičemo granice daleko, nedopustivo daleko. Možemo li se vratiti unazad? Ili je kasno?
Osjećam da mi izmiču stvari iz kontrole. Da postajem statist vlastitog života. Da me vode budale i neuki ljudi. A ja gledam, pa ne vjerujem, pa se borim- SAMA PROTIV SVIH. Jer u konačnici, mislim da i jesam sama. Šteta.
ODGOVOR:
Poštovana Žana, o problemu suživota s partnerovim roditeljima mogli bismo napisati knjigu. Ili dvije! Koliko stresova, koliko svađa, koliko sitnih podbadanja – namjernih ili nenamjernih… Mnogi su brakovi padali upravo na tom ispitu.
Ovakav život zaista nije za svakoga. Doduše, mi poznajemo jednu ili dvije sretnice koje su izgleda pronašle način kako da funkcioniraju sa svekrvama, ali istovremeno poznajemo najmanje sto i jednu nesretnicu kojima takav život nije ništa drugo do obična patnja. Patnja kojoj kao da nema ni kraja ni konca!
Zbog toga svim mladim parovima svakako savjetujemo: osamostalite se što prije, i odselite se u svoj dom. Ako imate ikakvih mogućnosti! A ako nemate (što je na žalost realnost mnogih mladih obitelji) onda ćete prije ili kasnije morati postaviti čvrstu granicu između vas kao para, i njegovih ili njezinih roditelja.
Što je, naravno, lakše reći nego učiniti!
Ipak, nešto se ipak može učiniti – ali to ćete morati učiniti zajedno. Na vašem suprugu je da majci ukaže na eventualne probleme i da ju zamoli da se prilagodi zajedničkom životu. Njegovo je, dakle, da pokuša majku privoljeti na prihvatljivije ponašanje.
Ali i vi morate odraditi svoj dio posla: nemojte odgovornost prebacivati samo na supruga i nemojte samo njemu prepuštati da majku "postavi na njihovo mjesto". Dio odgovornosti je i na vama! Pa zato, za Boga miloga, što prije prestanite prati prljavo rublje svih ukućana, prestanite spremati i čistiti za svima. Prestanite kuhati svaki dan ako vam se ne kuha!
Što ne znači da morate živjeti u svinjcu: kućanske poslove lijepo podijelite sa suprugom, a svekrvi prepustite da se brine sama za sebe. Koliko smo shvatili, ona je za to još sasvim sposobna! Naravno da će vrlo brzo doći do rasprave, ali tu se morate vi i suprug držati zajedno i objasniti svekrvi kakva su pravila.
Suprugu ćete tako olakšati situaciju, jer neće sam morati majci objašnjavati što je krivo a što pravo (što je ponekad zaista teško!), a bez sumnje će biti lakše i vama. Ako ništa drugo, znat ćete da niste ničija sluškinja – kao što se osjećate sada.
Što se pak tiče njenih izjava, njene "primitivnosti" i ostaloga - eh, tu vam na žalost ipak ne možemo pomoći. Takva je kakva je, morat ćete je prihvatiti… Ili se odseliti u svoj stan, što nas vraća na savjet sa samoga početka odgovora.
Jednostavnijim riječima govoreći: selite se i živite vas dvoje s djetetom sami, ako ikako možete! Naravno da nije kasno da se vratite u onaj stari, sretniji brak – pa zato krenite i maknite se od izvora loše energije koji vas malo-pomalo pretvara u strance.
MI SMO TAKO ODGOVORILI, A ONDA NAM SE ŽANA JAVILA JOŠ JEDNOM...
Zahvaljujem na iznađujuće brzom odgovoru!
Vjerojatno se to nije dalo zaključiti iz mog pisma, pisanog pod stresom i konfuzijom osjećaja, ali moja svekrva je uselila kod nas, u našu novu kuću, kupljenu ima dva mjeseca.
Dakle, rješenja nema, ili ona ili ja kako mi je već jasno dala do znanja prekjučer.
Uostalom, mislim da je njen sin već izabrao. Možda je oduvijek problem bio samo naš brak.
Nebitno, naći ću nekakvo rješenje.
Srdačni pozdravi!
...PA JOJ OVIM PUTEM ODGOVARAMO NA PONOVLJENO PITANJE:
Žana, u pravu ste – zaista nam je u pismu promaklo da se radi o kući u koju ste se sa suprugom tek nedavno uselili… Zbunilo nas je vaše dugo pismo (ali svejedno preuzimamo krivicu na sebe)!
Pa s obzirom na nove informacije, onda brže-bolje mijenjamo odgovor: dakle nemojte bježati od svekrve (jer će ona ionako opet doći za vama), nego pobjegnite od nje – samo virtualno. Mentalno. Energetski. Zatvorite i za sobom zaključajte vrata, a svekrvi recite da ćete je opet pustiti unutra kada napokon prihvati vaša pravila.
U stvarnom svijetu to ćete napraviti tako da svi zajedno sjednete jednu večer i lijepo pretresete ono što vas muči. Ne sumnjam uopće da će biti neugodnih scena, poneka suza i pomalo durenja ("vidim ja da vam samo smetam"): pripremite se unaprijed za to, zajedno sa suprugom.
A u svemu će naravno biti ključna suprugova potpora. Ako njemu uspijete prenijeti kako se osjećate, jednako vjerno kao što ste to prikazali nama, onda će valjda shvatiti da je krajnji čas da nešto poduzme! Pa vidite da ste već došli do toga da sumnjate čak i u smislenost vašeg braka...
Otvoreno mu recite kako se vas dvoje udaljavate, kako to zapravo ne želite i da nema smisla da vas razdvaja netko treći kad između vas dvoje vjerojatno nema nekakvih većih problema. Budite odlučni i ne dozvolite mu da omalovažava situaciju – jer ono što vas muči neće nestati samo od sebe.
Ako uspijete doći do supruga, ako zajedno stvorite taj svoj virtualni dom unutar onog pravog, fizičkog, onda ima nade da stvari krenu na bolje. O temi suživota s roditeljima pisat ćemo još na našim stranicama, a vama želimo da uspijete vratiti život u normalu što prije – jer točno znamo kako se osjećate i znamo koji je jedini način da riješite ovako neugodnu situaciju.
