U braku smo dvije godine i imamo
prelijepog dečka od godinu dana koji je ujedno najljepše što nam se
moglo dogoditi. Zabavljali smo se dvije godine od kojih je prva godina
bila idilična, oboje smo doživjeli renesansu dok je već druga godina
nosila određene probleme. Ti problemi bi se uglavnom manifestirali u
tome da sam ja organizator i ambiciozna te da on mene ne može pratiti.
Ne volim to isticati niti bih to ikada dala do znanja, ali možda će
vama biti od koristi informacija da sam ja dosta obrazovanija od njega
i da su moja mjesečna primanja za duplo veća od njegovih.
No,
nisam to nikad usko posmatrala jer je on balansirao lijepim riječima i
pažnjom i to je bilo u redu. U početku braka je bilo ok ali mu je brzo
umrla majka te se kod nas doselila njegova sestra koja boluje od
šizofrenije. Ja to naravno nisam znala niti mi je on rekao jer ga je
bilo sramota ali me je optuživao žestoko za moje postupke prema njoj,
(koje sam napravila ne znajući naravno da je ona u stvari duševni
bolenik).
U svemu tome ja sam zatrudnila i bila u svom emotivno
narušenom svijetu a on u tuzi za majkom i brigom za svoju sestru.
Sestra se odselila, mi je uzdržavamo, ja sam rodila a situacija u braku
je postajala sve neizdržljivija. Seksa nema već dugo, mjesecima a samo
ponekad spava u zajedničkom krevetu.
Za svu moju dobrotu on mi
uzvraća lošim raspoloženjem i konstantno se trudi da me ispravlja i
ulijeva mi nesigurnost i grižnju savjesti. Čuva svoje nasljedstvo, mene
doslovno guli, počevši od prodaje nekretnina, dionica, kredita itd. Tek
sam neki dan progovorila kako to nije pošteno da se "puno hoće, a da
malo može" što je jako povrijedilo negovu mušku sujetu pa me kažnjava
na svoj uobičajan način: nema komunikacije, nema seksa, povrijeđen je i
drzak.
Ne znam što da radim, u svari što god da uradim on je u
pravu i uvijek jači, a najviše me boli to što patim od manjka
poštovanja i što polako shvaćam da on ustvari globalno rečeno nije
dobra osoba. Molim Vas da mi odgovorite.
Hvala puno, pozdrav iz Sarajeva!
ODGOVOR:
Poštovana Alma,
vidim da ste trenutno prilično frustrirani i
povrijeđeni ovakvim odnosom. Pa tko i ne bi bio? Ali opet, možda je još
prerano da vašeg supruga proglasimo za lošu osobu...
U vašim se
životima nakupilo dosta stresa, objektivnih okolnosti koje bi utjecale
na svakoga: (ne)snalaženje u mladom braku, trudnoća i rođenje bebe, pa
onda ružni događaji kao što je smrt bliske osobe i useljenje bolesne
sestre... Uh, cijela hrpa izvora stresa!
Ruku na srce, s tim
stresom mogli ste se oboje i bolje nositi. Koliko vidim, vaše rasprave
nikako da vas odvedu do rješenja problema. On kaže nešto krivo ili
ružno, pa onda vi, pa vjerojatno opet on... A kad napokon završite,
onda to ne vodi prema konstruktivnom zaključku nego se odlučujete za
durenje i šutnju. Možda je tome ipak skloniji vaš suprug nego vi,
ali i vi ne možete pobjeći od činjenice da ste rekli mnogo ružnih
riječi. Kako bilo da bilo, to sada nije presudno.
Ono što možete
i morate učiniti je da napokon počnete rješavati probleme. Predugo ste
samo gledali kako vam se gomilaju pred očima, a niti jednog niste
riješili.
Smireno, bez gubljenja živaca i uvreda,
razgovarajte sa suprugom. Objasnite mu što vas muči, i to ne samo vas
kao osobu, nego vas dvoje kao par. Dajte mu do znanja i ponovite sto
puta da ne želite bolji život samo za sebe, nego za vas troje kao
obitelj. Ne sumnjam da doista tako i razmišljate i da to želite.
Ako
tako postavite problem i ako budete tražili rješenje za CIJELU OBITELJ,
vjerujem da ćete uspjeti doprijeti do supruga i napokon početi
rješavati stvari. Polako, strpljivo, uz mnogo spremnosti na kompromis,
rješavajte probleme jedan za drugim.
Ali ne vjerujem u
uspjeh ako nastavite tražiti i nabrajati loše strane koje vidite u
njemu ili njegovoj obitelji. Jednako tako, ne vjerujem da ćete išta
riješiti ako stvari postavite tako da tražite rješenje samo za sebe.
Iako zapravo ne znam zašto bi to i htjeli: ako popravite odnose sa
suprugom, to će donijeti sreću i vama - takvom borbom jednostavno ne
možete izgubiti!
