PITANJE: Prije
mjesec dana prekinula sam vezu koja je trajala osam godina. Da, krenuli
smo s nepunih osamnaest, oboje, upisali i završili fakultet, zaposlili
se i počeli živjeti zajedno. Tako obećavajuće?
Ja
sam drugačiji tip osobe od njega, topla sam, brižna, vesela, uglavnom
nasmijana i spremna na šalu i imam puno dragih ljudi oko
sebe. Brzo sklapam prijateljstva. On je zatvoren, emocionalno hladan,
tako odgojen, nema puno prijatelja, težak, kompliciran.
Naša
veza nije se dosta dugo razlikovala od drugih veza naših vršnjaka. Bilo
je kriza i lijepih trenutaka. Ali otpočetka sam ja uvijek forsirala
razgovore, govorila što meni treba, pitala ga što bi on želio,
pokušavala osvježiti vezu i sl.
Pravi problemi, sad
kad se vratim unazad, počeli su izlaziti na vidjelo s prvim danima
zajedničkog života. Tješila sam se da je faza, i da je period
privikavanja svakom potreban. ali svađe su trajale i trajale.. godinu i
pol dana, s kraćim lijepim razdobljima i sve više napetosti i gorčine.
Moj
posao (u struci i neizbježan) bio je jako gadan. On je isto u mojoj
struci, ali je završio faks godinu dana kasnije, tako da se i zaposlio
godinu dana kasnije i tako da sam ja već radila godinu dana kad je on
došao. Jako sam bila opterećena poslom, i radila po 12 sati dnevno,
imala gadnog šefa i bilo mi je jako teško. On se zaposlio relativno
brzo i bio jako zadovoljan svojim poslom, imao je super uvjete.
Dolazila bih s posla kronično umorna i izluđena od šefa i posla, a on
bi me dočekao bolesno nezainteresiran za moje stanje ili bi mi pričao
kako je njemu bilo ili bi me jednostavno ignorirao. Nakon takvih dana u
uredu, meni je trebalo samo da me netko (on) zagrli i kaže mi, proći
će, izdržat ćeš, bit će bolje. Nije to znao. Rekla sam mu to, rekao je
da izmišljam, gledam puno filmova, što bih ja htjela? Posao je postao
neizdrživ i razmatrala sam da dam otkaz. Nije me podržao. Govorio mi je
da sam kukavica, da nemam snage, da ću pasti na teret starcima, da
moram izdržat do pravosudnog ispita, da bi on izdržao da mu je tako da
mu nisam jasna. To je bio njegov pad u mojim očima, prvi pravi pad.
Nisam se tome nadala. Rekla sam mu to. On je rekao da, da, bit ćeš mi
zahvalna jedan dan. A ja sam tih dana shvatila da kraj sebe imam osobu
na koju ne mogu računati, i gorko se razočarala. Odlučila sam u svom
srcu mu to oprostiti, ali svojim izjavama da sam ja zbog njega izdržala
i da je on zaslužan što sam ja to sve izgurala i položila pravosudni,
on je moj oprost.. progutao. Ja vidim da mu to nisam oprostila.
Nastavili smo dalje. Svađe su svakodnevne i dalje.
Druga
stvar koju mu zamjeram je što me je stalno kritizirao, nikad uzdignuo.
Nikad nisam bila u nečemu dovoljno dobra. Dok je, kad bih postigla
nekakav uspjeh i kad bi neka pohvala bila neizbježna, meni izgledala
kao nekakav red.. I kao da se on osjeća ugrožen što ja napredujem brže
od njega.
Počela sam postajati kao on. I ja sam
njega počela kritizirati, predbacivati mu, ne pružati mu pohvale i
toplinu... A onda bih tako izdržala par tjedana i rekla mu to. Da to
nije lijepo i da tako veze ne opstaju.. Da se moramo uzajamno truditi.
Ne bi on mene doživljavao u tom trenu. Rekao bi "ok" i sve bi bilo po
starom.
Treća stvar zbog koje mi je bilo jako teško
je što me nije doživljavao, što me ignorirao kao osobu. Sad kad čitam
mailove koje sam mu slala, i kad se sjetim svih razgovora koje sam
vodila s njim, u kojem sam ga molila za trunkicu pažnje i želje da se
naša veza popravi.. smiješno mi je. Rekao bi mi: pa ja sam takav, nađi
drugog.. idi ako ti ne valja... Dad bih mu rekla da ću to morati
napraviti.. rekao bi: ha ha, daj da i to vidim! Mjesec dana
prije prekida pitala sam ga: zašto me volis? On je rekao da ga ne
gnjavim, da sam dosadna, da izazivam svađu. I na to me pitao: a zasto
ti mene volis? Ja sam rekla stvarno.. ne znam. I on nista, kao sad smo
1:1.
Moji osjećaji za njega su umrli. Shvatila sam
da mora postojati netko s kim ću kad - tad biti sretna. Na varanje
nisam pristala. Odlučila sam nakon toliko godina odustati jer ne želim
takvog čovjeka kraj sebe. I to sam mu rekla. I odselila.
Sad
je on u teškom šoku. Kao sve je shvatio i sve mu je jasno. Priznao je
da me grubo zanemario i da me shvaćao zdravo za gotovo. Shvatio je kako
se ponašao, sve je shvatio - osim toga da su nestali moji
osjećaji za njega. Gledam u njega i osjećam samo tugu što je njemu
tako, i grižnju savjesti što sam ja uzrok nečij boli. I ništa više.
Moli me za šansu, kako bi mi pokazao koliko se promijenio i kako bi mi
sad pružao sve što sam htjela. Ali ja ne osjećam da
to želim. Samo mu ponavljam.. gotovo je.
Govori mi
kako sam krasna osoba, kako me ne želi izgubiti, kako nema nikog osim
mene, kako želi sa mnom provesti život.. I sve to što sam godinama
onako bar usput htjela čuti. Sada mi to ništa ne znači. Razveseli me
pomisao da me negdje možda čeka netko drugi, a zgrči mi se želudac kad
pomisli na pomirenje s njim.
Sama sebi ne mogu
vjerovati da sam tako izgorjela i da ga ne želim više.. ni mrvicu.
Nestala je moja ljubav, a njegova se upravo pojavila.. Pitam se gdje je
bila cijelo vrijeme? I trebam li se osjećati krivom što tražim sreću
dalje od njega, a njega činim nesretnim, kako kaže - za cijeli život?
ODGOVOR:
Poštovana
Tihana,
razlog što objavljujemo vaše pismo (jaaako
dugačko pismo, jedno od onih koja nas tjeraju u očaj!) je taj što ste
kroz njega na krajnje jednostavan način prikazali tipično umiranje
jedne veze: od početne zaljubljenosti i onda ljubavi, pa preko sitnih i
sve krupnijih razočaranja, sve do trenutka kad se jedan od partnera ne
slomi i ne kaže "više ne mogu ovako".
I sve ono što
se događalo poslije kao da je prepisano iz udžbenika psihologije: tek
nakon što je vaš partner shvatio da je gotovo, da vas je izgubio, tek
tada mu je postalo jasno da vas je uzimao zdravo za gotovo i da mu se
to obilo o glavu. I naravno, odlučio se promijeniti, biti bolji,
slušati po prvi puta ono što mu govorite. Razglabanje koliko se kod
njega sad radi o ljubavi, a koliko o žaljenju za gubitkom odvelo bi nas
duboko u teoriju psihoanalize.
Da ne zaboravimo još
jedan detalj: upoznali ste se mladi, i rasli zajedno - ali očito u
različitim smjerovima. Znate što, ako ikad odlučimo napisati
knjigu, vašu priču ćemo svakako uvrstiti u nju kao školski primjer!
Tihana,
vi ste postupili najpoštenije i najispravnije moguće. Kad ste shvatili
da ga više ne volite, niste iz kukavičluka ili iz navike ostali u
takvoj vezi, niti ste ga prevarili tražeći utjehu u nekom drugom.
Pokazali ste snagu, pokazali ste da ste zreliji od mnogih ljudi (često
i starijih od vas). Čestitamo vam na tome, jednako kao i na moralnoj
snazi koju ste pokazai time što ga niste htjeli prevariti.
I
što sada dalje? Pa, ono što je sada još jedino moguće. Ako ga više ne
volite, onda vam je jasno da nikakvo obnavljanje veze više neće biti
moguće. Poštujem vas zbog tuge koju osjećate kad ga gledate nesretnog,
ali i sami znate da je došlo vrijeme da oboje nastavite sa životom -
ali ne više zajedno. Krivom bi se mogli osjećati da ste ga ponizili,
prevarili prije rastanka ili povrijedili na neki drugi način. Ali
ovako, nemate razloga za osjećaj krivice i slobodno možete
umiriti svoju savjest.
Njemu želim da što prije
prežali vaš rastanak, da shvati da mora prihvatiti činjenicu da više
niste zajedno i da nakon razumnog vremena tugovanja nastavi sa svojim
životom. A vama želim da u budućnosti pronađete čovjeka koji
će vas učiniti sretnom, i koji će znati cijeniti ono što dobiva u vama:
vašu zrelost, vašu moralnost i čvrstinu!
REAGIRANJE:
I sama svjesna duljine svog pitanja (razjašnjavanja svoje situacije)
mislila sam da mi se nećete javiti. Puno Vam hvala na odgovoru koji mi
je danas izmamio osmjeh na lice i dao novu snagu.
