"Večernji list" donosi zanimljiv tekst o ljubavnicama
i nevoljama koje nosi takav način života, i to kroz priču Zagrepčanke
Aleksandre. Zanimljiv za pročitati bilo kada, napis je posebno aktualan
u ovo predblagdansko vrijeme!
Poslušajmo što govori Aleksandra, koju članak predstavlja kao
28-godišnju atraktivnu Zagrepčanku, vlasnicu knjigovodstvenog servisa.
Aleksandra se prije nekoliko godina zaljubila u oženjena muškarca:
-
Čekanje je jedan od najvažnijih pojmova u životu ljubavnice. Osim ako
niste ona "sponzoruša" koja je s muškarcem samo zbog novca. Kod mene,
od toga nema ništa: naša veza bazira se na ljubavi, bliskosti,
razumijevanju... i to uistinu nije floskula. Najgora je ta pat pozicija
- on uvijek ima mogućnost povratka na staro, ali ja nemam.
Zašto ne ostavi svoju ženu?
Kako to inače biva, da je on oženjen saznala je
naknadno, kad više nije bilo povratka. U početku, priznaje, nije
previše pitala, vjerujući da je muškarac kojeg je zavoljela samo njezin
sve dok tri mjeseca kasnije nije shvatila da postoji još netko. Nakon
saznanja da on ima ženu i dijete, pitanja su se rojila: "Voli li on
nju?", "Zašto je sa mnom ako nju voli?" Ubrzo je i shvatila da, unatoč
tome što je on u braku, on od nje – svoje ljubavnice - očekuje
vjernost. Ona pak nije imala potrebu za nekim drugim. Jednostavno,
zaljubila se.
– Provodio je sa mnom jako puno vremena, danju i
noću. I kada nismo bili zajedno, pričali smo satima o svemu i svačemu.
Uvijek je bio tu za mene pa se nisam osjećala zapostavljeno, a ni kao
druga žena. Znao mi je reći da sam u njegovu životu na prvom mjestu
jedino ja – uvjerava (sebe?) Aleksandra.
Kad druga žena uvjeri sebe da je prva
O samozavaravanju i uvjeravanju samog sebe u stilu "iako me koristi samo za zabavu, ipak sam mu ja prva" pisali smo u tekstu o vezi sa oženjenim muškarcem.
Tako nekako i Aleksandra tješi sama sebe; njezin odabranik i dalje živi
sa svojom suprugom, sa suprugom provodi vikende i blagdane, sa suprugom
odgaja zajedničku djecu – ali Aleksandra iz svega sam zaključuje da mu
je upravo ona - prva i najvažnija. Hm, hm… Ne zvuči baš logično, zar ne?
Laži
su moćan samozaštitni mehanizam, ali je stara istina da je najteže
lagati samome sebi. Suočavanje s istinom onda je uvijek neugodno i
svaki puta donosi novu bol. Evo što kaže Aleksandra:
- Malo po
malo, kako veza uđe u kolotečinu, počnu i pitanja... Vrhunac je bio dan
kad sam srela nju i djecu, osjetila bol... Logika govori: pa ne mogu mu
ja biti važnija, nikada ih ne bi ostavio zbog mene. O tome on i ne
govori, to je zabranjena tema. Zamišljala sam svakojake situacije. Tako
mi je jedno vrijeme velika želja bila pretvoriti se u pticu i zaviriti
kroz prozor njegova doma. Zanimalo me kako se ponaša s njom, što radi.
Paklena su to pitanja! Eto, takav je život nas ljubavnica. Osjećam se
kao da sam u nekoj sekti i samo čekam da se sve otkrije te da počnu
prstom upirati u mene – priča Aleksandra.
Samoća u dane veselja
Aleksandra priznaje da je najgore ovo vrijeme godine,
uoči Božića. Svi imaju nekoga, a ona je sama i dane provodi plačući
pred televizorom.
– Ne znam kako da se izvučem iz depresije,
otišla bih, a ne mogu – završila je svoju ispovijest 28-godišnjakinja,
jedna od mnogih žena koja ne može prikupiti snagu i okončati vezu s
oženjenim muškarcem.
Eh, da… Lijepo je stvoriti romantičnu sliku
o sebi i o situaciji u kojoj se nađemo; i lijepo je (iako ne baš
pametno!) na kratko povjerovati u nju. Ali navečer, kad u praznom stanu
sjednemo pred televizor i sjetimo se da je on sada uz svoju obitelj,
laži kojima se inače hranimo postaju bolno prozirne…
Ili da parafraziramo staru reklamu: istina je istina, ma koliko god mi šutjeli o tome.
