Imam 30 godina, udana, dijete
od devet godina. Do prije godinu dana radila sam u telekomunikacijskoj
tvrtki u srednje velikom gradu punih 10 godina. Prije tri godine u moju
staru tvrtku došao je novi direktor i doveo sa sobom svoje najbliže
suradnike, između ostalog i jednog simpa otkačenog tipa. Dvije godine
lijepo smo se družili, obostrano uvažavali, neopisivo zezali, neke
čudne iskre su padale, da tako kažem. Prije godinu dana dobila sam
ponudu za novi posao. Dobra lova, bolje radno mjesto i ja sam odlučila
otići. U međuvremenu, on se oženio, dobio dijete i ima priliku otići na
još bolji posao. Ali mi smo se zaljubili k'o budale nakon te dvije
godine.
U početku smo si govorili da će nas proći, da je to samo
faza zaljubljenosti i tako je to već godinu dana. Vidimo se svaki dan,
osim vikendom, a da ti ne kažem koliki mi je telefonski račun. Imamo
slične probleme s bračnim partnerima, s kojima smo više od 10 godina.
Moj suprug je netolerantna, sebična osoba i sad kad je shvatio da se
nešto zbiva, pokušava se promijeniti. Ali, Simo, ja ne mogu. Pokušala
sam na sve moguće i nemoguće načine da ga prihvatim natrag. Svaki put
kad bih mu ja prije prigovarala da sam mu na barem trećem mjestu, na to
bi se nasmijao i rekao da stalno prijetim da ću otići, ali da ništa od
toga.
On doma ima
sličnu situaciju, ali i malo dijete i ne želim nikako da misli da ga
forsiram na nešto. Nikad mi ni s kim nije bilo lijepo kao s njim. Već
je bilo par jako teških situacija, stvarno teških gdje se on pokazao da
me voli, podržava i da je spreman na sve, pa i da nađe rješenje da
budemo zajedno. Ima tu još par začkoljica da zapapre cijelu stvar.
Nakon svih tih sranja mi smo još uvijek zaljubljeni i svaki trenutak
kad možemo provedemo zajedno, pritom pazeći da nas baš ne vide oni koji
bi mogli reći našim supružnicima.
Proveli smo tjedan dana
zajedno na službenom putovanju. U tih tjedan dana shvatila sam da ne
mogu bez njega. Možemo šutjeti i nama je dobro. Nema presinga, ničega.
Ne znam kako da ti kažem, ne želimo nikog povrijediti, a već jesmo, i
to jako. Što da radim, Simo?
Ponekad mi se čini da muž i nije
tako loš, ali ne mogu si zamisliti da me opet toliko ignorira kad njemu
odgovara. Mislim da sam spremna za novi početak. Što ti misliš?
Budalinka
... I ODGOVOR
Draga
Budalinkice, kad je blagostanje u kući, bujaju ljubavni problemi.
Ispada tako da ljudi nemaju druga posla nego zagorčavati život sebi i
drugima manjim ili većim zaljubljeničkim problemima.
No,
ako zavlada frka i panika, iznenadni i pravi problemi, tad ljubav i
razumijevanje lakše dopiru do bračnih parova, opet su si nekako
nezamjenjivi i voljeni, ne mjere ljubavnu predigru ni sam ljubavni čin
štopericom niti zanos toplomjerom.
U tvom slučaju, neobično je
to što se on toliko zaljubio u tebe da se u to isto vrijeme oženio
drugom i dobio dijete. Ako si svom mužu tek treća na listi prioriteta
jer dijete i posao su na prva dva mjesta, pitam se koja si na popisu
kod svog divnog jahača rumene kadulje: 1. dijete, 2. posao, 3. supruga,
4. limeni ljubimac i na koncu ti, kao ucviljena ljubavnica, ali zato
odana i konspirativna.
Drugim riječima, ti bez njega ne možeš, a
on bez tebe može. Možda će i biti malo pogođen tvoj ljubavnik ili
njegov ego, ali neće završiti na psihijatriji, toga se nemoj
bojati.
Kažeš da ti muž i nije toliko loš, ali te previše ignorira. A kako se ti prema njemu ponašaš, kako se to zove? Potom
me iznenadiš novom tvrdnjom, veliš da si spremna za novi početak. S kim
to? Kod ljubavnika si na petom mjestu, čak ni na trećem. Taj tvoj novi
početak možda je težak. Novi početak, s djetetom u naručju, znači i
mnogo čekanja, propalih nada, depresivnih samoća. Prije bi to možda bio
novi kraj. Tek ako ti samoća ne pada teško, nego uz nju ide i osjećaj
totalne slobode, onda to može biti novi početak.
