Ja
nisam takav kakvim me vide drugi. Kažu mi da sam umišljen, hladan i
neljubazan… Ali zapravo nisam takav. Kad vam kažem, evo časna riječ, to
nisam ja.
Koliko puta ste čuli nekog da kaže ovako nešto? Možda se i vi osjećate pogrešno shvaćeni? Koliko puta vam se činilo da vas netko
ili nitko ne razumije? Jeste li poželjeli povikati: ljudi, zar
ste slijepi?
Ako ste se doista našli u takvoj situaciji, ne
brinite: ne postoji čovjek na svijetu koji se barem jednom u
životu nije osjetio pogrešno shvaćen i pogrešno procijenjen od drugih
ljudi.
Dobro, kako je to moguće? Zašto se to događa?
Jesam li to stvarno ja?
Pokušajmo
shvatiti zašto su nas pogrešno procijenili - a kad kažemo pogrešno,
mislimo da nas nisu doživjeli na način na koji doživljavamo sami sebe.
Nekoliko
je mogućih rješenja. A najvažnije je da shvatimo kako nije isto da li
nas je krivo procijenio samo jedan čovjek, ili se to stalno događa,
neovisno o tome s
kim smo u kontaktu. Ako se radi o samo jednoj osobi, o potpuno
izoliranom slučaju, moguće je da stvar uopće nije u nama. Možda je ta
osoba bila slabe volje, možda dekoncentrirana, možda jednostavno loše
"čita" ljude.
Svako od nas je više puta donio sud o
nekom na
prvi pogled, a onda kad bolje upoznamo tu osobu možda čak u potpunosti
promijenimo mišljenje ("sad vidim da on u stvari uopće nije loš").
Nemoguće je upoznati čovjeka na osnovu jednog kontakta.
Nešto
je drugačija situacija ako nas više ljudi doživljava na isti, po našem
mišljenju pogrešan način – možda su to svi s kojima dolazimo u kontakt?
Pa nije moguće da svi griješe, tu ipak mora biti neki drugi odgovor!
Odgovor
je sljedeći: u svakom od nas živi više osoba - i svi mi sa sobom nosimo
četiri slike svoje osobnosti.
Te
nas slike prate kud
god
krenuli, nikad nas ne ostavljaju, uz nas su vjerne kao sjena. Određuju
naš uspjeh u društvu, izravno utječu na privatni ili poslovni život…
Upoznajmo ih onda!
Prva slika osobe: ono što bismo željeli biti
Svi mi
imamo svoje ideale. Još od najranijeg djetinjstva - tamo negdje kad
dječaci požele biti kauboji, a djevojčice tete u vrtiću - otkrijemo što
nam se sviđa i što bi željeli biti. Uvijek je to neki uzor kojemu se
divimo, možda su to naši mama i tata - i onda taj uzor pokušavamo
oponašati. Bit ću jak kao tata, kaže mali Ivica – a ja ću biti lijepa
kao mama, kaže njegova seka.
Ta naša navika, želja
da budemo
netko drugi, bolji od onog što mislimo da jesmo, ne umire s godinama. I
kao odrasle osobe želimo biti netko bolji. Želimo biti lijepi kao
manekeni s naslovnica magazina. Želimo biti pametni kao Einstein. U
materijalističkom svijetu u kojem živimo, obično nas obuzme želja da
budemo uspješni i bogati kao neki arapski šeik.
Ta
želja da
budemo netko drugi nije ograničena samo na fizički aspekt osobnosti. S
emotivne strane, želimo biti osjećajni da bi mogli uživati uz male
životne radosti. Istovremeno, želimo biti dovoljno čvrsti da nas ne
unište razočaranja i boli.
Prva osoba
koja uvijek
živi u nama
je ono što bismo željeli biti. Ta osoba se mijenja
tijekom godina – ne
želimo cijeli život isto – ali je uvijek u nekom obliku u nama. Ona je
cilj kojem težimo!
Pitanje je samo što činimo da
dosegnemo svoj cilj. Da
li se trudimo da postanemo ono čemu se divimo - ili sjedimo ne čineći
ništa i osjećamo se frustrirani jer ne postižemo ništa? Također je
pitanje koliko se uopće možemo mijenjati, iako je naše mišljenje da su te
mogućnosti jako velike, i granice su obično manje stroge nego ih mi
doživljavamo. Ali o tome ćemo više nekom drugom
prilikom, u posebnom tekstu.
Kako
bi vam približili koncept četiri slike osobnosti, uvest ćemo u priču
ogledni primjerak, imaginarnog dobričinu kojeg ćemo nazvati Iz - prema
imenu čovjeka od kojeg smo posudili nekoliko slika i nešto
prepoznatljivih karakternih crta. Naravno, kako se radi o imaginarnom
liku, bit će pomalo dvodimenzionalan, ali nadamo se da će ipak
dobro ilustrirati ono što vam želimo reći.
Dakle,
naš Iz je simpatični dečko s Havaja, prava dobričina koja voli glazbu
(Iz svira tradicionalnu havajsku tamburicu, ukulele), prekrasne
havajske djevojke, i iznad svega - voli dobro pojesti pa se malo
udebljao posljednjih godina. Radi u lokalnoj pošti, razvrstava
razglednice i lijepi marke na poštu koja putuje avionom.
Iz je jednostavan čovjek. On voli biti sretan i voli kad se i drugi
osjećaju dobro u njegovom društvu. Ma bez pretjerivanja može se reći da on želi
biti upravo luuudo sretan i nesputan! Svim svojim velikim srcem želi
biti osoba uz koju se ljudi osjećaju ugodno i koja ih samom svojom
pojavom usrećuje, čini da se osjećaju bolje.
Znate
li one ljude koje svi
vole, koji ulaze na zabave sa širokim osmijehom, a cijelo ih društvo
dočekuje radosnim uzvicima? Takva osoba bi Iz htio biti!
On povremeno odlazi s
prijateljima na zabave i tamo s divljenjem gleda u ljude koji jesu ono
što bi on htio biti. Povremeno zaplovi u svijet mašte i tada sanja da
je upravo on centar društva, neprijeporni kralj zabava, svima simpatični
i rado viđen na svakom partiju. Najbolji je plesač, s
lakoćom osvaja djevojke.
Ali na žalost, Iz nije takav. Njegova je stvarna priroda suviše različita od slike kojoj teži.
A možda da potraži pomoć? Možda da popriča s psihoterapeutom, nekim tko bi ga na
adekvatan način saslušao i vodio ga na teškom putu
prilagodbe pojedinih crta karaktera.
-
Eh kad bih bio glavni u društvu - često razmišlja Iz - djevojke bi me
voljele, dečki bi me više cijenili, svijet bi mi bio na dlanu… ali na
žalost nisam. Ja sam u stvari skroz drugačiji!
Dobro,
upitat
ćemo Iza neka ukratko opiše sebe, neka nam kaže što misli o svom
karakteru.
