Kad
se razbolimo, prva nam je reakcija da popijemo nekoliko tableta ili da
potražimo liječničku pomoć.
Ali postoji li možda
način da si sami
pomognemo; ima li nešto u tvrdnjama znanstvenika koji nas
uvjeravaju da nam pozitivan stav može pomoći ne samo da brže ozdravimo,
nego čak i da smanjimo rizik
od bolesti?
Ideja
o samoozdravljenju (ili barem bržem ozdravljenju) poticanom pozitivnim
stavom zaokuplja istraživače već dugi niz godina.
Nebrojene
su studije
koje su analizirale utjecaj stupnja optimizma kod pacijenata na tijek
bolesti i uspjeh procesa liječenja - čak i kad se radi o tako
smrtonosnim bolestima kao što su srčani udar ili rak.
Rezultati studija
Početkom 90-tih godina
objavljeni su
zaključci istraživanja nad ženama koje su oboljele od raka dojke i
prošle proces mastektomije.
U sklopu ovog
istraživanja istraživači su mjerili psihičko stanje pacijentica tri
mjeseca nakon operacije, i onda provjeravali njihovo zdravstveno stanje
nakon pet, deset i petnaest godina.
Po završetku
ovog perioda ustanovili su da je za izglede za preživljavanje
pacijentica bilo od većeg značaja njihovo mentalno stanje (stupanj
optimizma) nakon operacije, nego bilo koja druga
karakteristika bolesti:
veličina tumora, ozbiljnost i uznapredovalost ili dob pacijentica.
Pacijenticama
oboljelima od raka dojke bavila se i studija iz 1999. godine. I ova je
pokazala da žene koje se nakon otkrivanja bolesti osjećaju bespomoćnima
imaju veće šanse da umru, ili da im se vrati ta zloćudna bolest, i to u
roku
od pet godina nakon postavljanja dijagnoze.
Vjerojatno
objašnjenje fenomena
Koji je razlog ovog fenomena? Najvjerojatnije
je objašnjenje da pozitivno gledanje na život pomaže izlučivanju nekih
hormona u tijelu - prvenstveno serotonina, hormona sreće. S druge
strane, manja je produkcija hormona stresa i time smanjena opasnost od
srčanog udara.
Jedna kanadska studija pokazala je da žrtve
srčanog udara, ako zadrže
pozitivan stav prema budućnosti, imaju čak tri puta manje šanse da
ponovno dožive infarkt u roku od godine dana.
Psiholog
Oakley Ray s
američkog
Sveučilišta Vanderbilt proučio je rezultate studija tijekom proteklih
100 godina. Na osnovu tako širokog pregleda danas vjeruje da se
objašnjenje pozitivne korelacije između optimizma i poboljšanog
zdravstvenog stanja može izraziti složenicom
psiho-endo-neuro-imunologija, odnosno skraćeno PENI.
Prema
dr
Oakleyu to je interakcija između uma i endokrinog, živčanog i
imunološkog sustava. "Postoje patogeni koji mogu živjeti u
ravnoteži s nama -npr. virus tuberkuloze - ali samo u malom broju
slučajeva će
se razviti bolest" - kaže dr Oakley - "Oni koji se ne razbole
vjerojatno imaju djelotvoran PENI sustav".
Profesor
Cary Cooper,
psiholog sa Lancaster Sveučilišta, kaže da ključni faktor leži u tome
kako pacijent definira pozitivno razmišljanje. Nije dovoljno sakriti
strah i nabaciti lažni osmijeh - kaže on - važno je iskreno izraziti
osjećaje i otvoreno pričati s bliskim osobama.
Hoće li to smanjiti tumor? - pita se dr
Cooper - Na to pitanje nemam odgovor. Ali zasigurno
znam da
vam pozitivan stav i razmišljanje mogu jako pomoći u liječenju, a na
kraju možda i u izlječenju.
Pozitivan stav
može produžiti život
Prije trideset godina, 1975.
godine, pokrenuto je u SAD-u jedno zanimljivo istraživanje - takvo koje
je svojom dugovječnošću nadživjelo i velik broj ispitanika.
Naime,
te je godine gerontolog dr Robert
Atchley
stupio u kontakt sa svim stanovnicima gradića Oxford iz Ohia (SAD)
starijima
od 50 godina. Otprilike dvije trećine njih (nešto više od 1.100
ispitanika) pristalo je sudjelovati u Studiji o starenju
i životu u mirovini.
Sudionici su
odgovarali na veći broj pitanja o svojem fizičkom i mentalnom zdravlju,
socioekonomskom statusu, radnom vijeku, obiteljskim prilikama itd.
Između ostalog, odgovarali su i na nekoliko pitanja
koja su imala za
zadaću ustanoviti kakav im je stav prema starenju: tako su se morali
odrediti prema tvrdnjama kao što su "Sretan sam sada jednako kao što
sam bio dok sam bio mlađi" ili "Što si stariji, sve si beskorisniji".
Tijekom
godina,
ispitanici su još u nekoliko navrata odgovarali na pitanja,
dajući
tako istraživačima detaljan pregled procesa starenja ljudi na samom
kraju 20. stoljeća.
Krajem 90-tih, istraživači sa
Sveučilišta Yale pod vodstvom psihologa dr Becce Levy shvatili su da
pitanja o stavu prema starenju postavljena
još 1975., mogu pomoći u odgovoru na još jedno
pitanje: može li se stav ljudi prema starenju povezati s time koliko će
dugo živjeli?
Nakon što su prikupili podatke o tome
koji su od sudionika preminuli od početka istraživanja - i u kojoj dobi
- a koji su još među živima, usporedili su podatke s odgovorima koje je
svaki pojedini ispitanik dao na pitanja.
Uslijedio
je iznenađujući
rezultat: ljudi s pozitivnim stavom živjeli su u prosjeku 7 i pol
godina duže od onih s negativnim stavom.
Optimizam = duži
život... ali i kvalitetniji!
Levy je svoje zaključke
objavila u stručnom
glasilu Journal of Personality and Social Psychology ("Longevity
Increased by Positive Self-Perceptions of Aging", Vol. 83, No. 2, pages
261–270). Njezino je istraživanje nedvosmisleno dokazalo da stav prema
starenju - kao i stav prema životu uopće - može značajno utjecati na
dužinu života. Osobnost i stav mogu također utjecati na fizičko i
mentalno stanje u procesu starenja.
Ako je to
istina, kao što zaključci
sugeriraju, tada prema njezinim riječima negativni stereotipi prema
starenju mogu imati značajne posljedice ne samo na način da se stariji
ljudi osjećaju loše. "Negativan pristup starenju postaje time i izvor
značajnog zdravstvenog problema", kaže dr Levy.
Znanstvenike
je iznenadio još jedan nalaz: faktori
koji su inače u izravnoj vezi s fizičkim zdravljem - težina, tjelovježba, kolesterol
i pušenje - nisu imali toliko utjecaja na dužinu životnog vijeka,
koliko je to slučaj sa optimističnim stavovima!
Stanford
Singer, psiholog, specijalist za probleme starijih osoba, nije
iznenađen tim podacima. On tvrdi da pozitivan i optimističan stav prema
životu općenito sasvim sigurno doprinosi dobrome zdravlju.
Priča o jednom
velikom optimistu
Autor knjige "Prkosite starenju" ("Defy
Aging", New Resources Press; Illustrate edition, 2000.), psiholog dr
Michael Brickey naglašava da nije lako s optimizmom gledati na vlastito
starenje. Društvo često opisuje starije osobe kao fizički
krhke i mentalno labilne, osamljene i neaktivne.
No,
on navodi mnoge
primjere ljudi koji su nadrasli te predrasude - kao npr. slučaj Georga
Dawsona koji je naučio čitati i pisati s 98 godina.
Inače,
isti taj Dawson otišao je poslije još jedan veliki korak dalje kad je sa 102
godine objavio knjigu o svojoj životnoj priči. Čak i naslov knjige pršti optimizmom: "Život je tako dobar"
- "Life Is So Good", Penguin (Non-Classics), 2001.
Poslušajmo
malo što
nam ima za reći ovaj simpatični djedica koji je kao siromašni crnac
preživio desetljeća napornih poslova, uključujući i polaganje tračnica
za prve pruge preko istočnog Teksasa: "Jedna od najvećih stvari koje sam ikada naučio je da napokon znam napisati svoje
ime. Prije toga
potpisivao sam se sa X. Taj X bio je moje ime skoro 100 godina, to je
bilo sve što sam ikada imao. A sada, budim se svako jutro i s veseljem
razmišljam što li ću novog naučiti taj dan."
E to ja zovem pričom koja dokazuje da optimizam produžuje život! I istovremeno - priča koja budi optimizam. Pa makar i ne napisali knjigu sa 100 godina. Napisat ćemo ju u sto i petoj!
