Često
puta za savjet me pitaju ljudi koji su nedavno prošli - ili upravo
prolaze - kroz bolan proces pucanja veze.
A kada
dođe do toga, naravno da postoje razlike ovisno radi li se o
kraćoj ili dužoj vezi, ili čak i o raspadu
braka; ali postoje i sličnosti, slični problemi i slična pitanja koja
muče sve.
Takvo jedno tipično
pitanje nedavno mi je
postavila draga prijateljica, dok mi je kroz suze objašnjavala da
je suprug zatražio razvod:
-
Jednostavno mi nije jasno što se dogodilo! Nikad se nije žalio, nije
rekao da mu nešto smeta... Zajedno smo već devet godina, imamo djecu,
zajedno otplaćujemo
kredit za stan.
A sad kaže da ne želi više
biti sa mnom, želi otići i želi razvod. Ne pristaje niti da pokušamo
spasiti brak! Kaže da je uz mene već dugo nesretan
i da ne želi više
tako - pa zašto mi nije prije rekao?
I sama
je svjesna da brak nije bio idealan: - U posljednje
vrijeme strast je gotovo nestala. Rijetko smo vodili ljubav, a
i kad jesmo, uvijek je to bilo na brzinu, na nekim totalno
neromantičnim mjestima i na neromantični način. Imamo djecu rane
školske dobi i morali smo se skrivati i paziti da nas ne iznenade. Ma
naravno da nije bilo
onako
kako nam je bilo nekada, dok smo bili sami!
-
Ali, mislila sam da je to normalno - nastavila je - pa u svakom braku
dođe do zasićenja... Ljudi se mijenjaju, stare, umore se od sve više
briga i stresa. Ali sada... sada mi je rekao da je već šest
mjeseci u vezi s
drugom.
Jasno se vidjelo da ju je ta vijest dotukla.
Nastavila je tišim glasom, potpuno slomljena: - Jednostavno mi nije
jasno zašto smo se toliko udaljili.
Polagano umiranje veze
Neke
se veze raspadnu naglo: dogodi se nešto vrlo ružno, otkrije se preljub
ili neka druga ružna tajna - i onda više nema povratka. Uz viku i
svađe, dojučerašnji
ljubavnici odlaze svaki na svoju stranu. Možda će se nakon nekog
vremena ohladiti, možda i neće. Možda će oprostiti i shvatiti da su
ipak rođeni jedan za drugog, i ponovno biti zajedno - a možda će
zauvijek izgubiti povjerenje u bivšeg partnera, i otići potražiti sreću
uz nekog drugog.
To su veze koje umru naglo. Ali
postoje i one druge nesretne veze, takve koje
umiru polako. Javljaju se mali znakovi, ostaju uz nas godinama - ali
jedan ili oba partnera ih
jednostavno ne vide. Ako je samo jedan partner nesretan, onda ovaj
drugi vjerojatno misli da u vezi postoje samo manji problemi. Nema
razloga za paniku. Svi problemi su ili
lako rješivi, ili potpuno nevažni za kvalitetu veze.
Kakav
slijepac, zar ne?
Ali
ne okrivljujmo samo tog jadnog naivca... Da li je uopće imao poštenu
šansu da spasi vezu? Da li mu je duga strana rekla da postoji problem,
VELIKI problem? Da li je to upozorenje bilo jasno,
nedvosmisleno, iskreno - ne uvijeno ili "između redova", nego jasno
upozorenje da su problemi toliko veliki da pomišlja na prekid
veze? Za uspjeh ili neuspjeh svake veze potrebno je dvoje
ljudi. Ali to je jedna
druga tema, vratimo se danas još malo na one koji za probleme saznaju
- tek onda kad je već prekasno.
Kako je moguće da
toliki
parovi čine istu grešku, kako to da toliki ljudi jednostavno ne vide da
njihovi partneri nisu sretni u vezi? Odgovor je jednostavan: takvi parovi
nisu naučili razgovarati - a osobito im je teško saslušati onda kad
im se ne sviđa ono što čuju.
Znakovi upozorenja: problem u vezi!
Prečesto
svi mi partnere shvaćamo kao nešto što smo jednom osvojili i više nije
potrebno truditi se, više nije nužno pokušati ga osvojiti – a upravo je
to stalno osvajanje, uvijek iznova, jedini način da partnera zadržimo.
Umjesto toga sve uzimamo "zdravo za
gotovo". To je uvelike i razumljivo; uz sav stres i zbrku
današnjeg načina života (trčanje na posao ujutro, odlazak u šoping
poslije, i na kraju povratak doma s onim što je preostalo od energije)
nešto mora trpjeti - a to su najčešće oni nama najdraži. I
mada njih najviše volimo i najviše trebamo, upravo njih stavljamo u
drugi plan. "Dragi,
poslušat ću te sutra. Draga, razgovarat ćemo drugi tjedan. U redu,
ljubavi, riješit ćemo to, samo kad mi prođe gužva na poslu..."
Ako
se neprestano ponavljaju svađe u kojima jedan partner iznosi uvijek
isti problem (ili nekoliko njih, ali uvijek iznova), i
ako iza takvog
razgovora ne slijedi nikakva konkretna akcija i nikakva iskrena
promjena - tada u vezi postoji problem. Jer vaš partner ne bi vam isti
argument ponavljao sto puta da ga
doista ne muči.
Drugi
je prilično pouzdan znak umiranja veze - slabljenje fizičke
privlačnosti, odnosno sve manje
seksualnih
odnosa. Nemojte ignorirati taj znak, nemojte razmišljati na
način "to
je normalno, događa se i drugima", jer se i raspadi veza događaju
drugima. Vi budite korak ispred.
Nitko
pametan ne
očekuje da ćete i nakon deset ili više godina braka ostajati cijele
noći budni, onako kako je to bilo kad ste se tek upoznali. Ali to ne
znači da morate voditi ljubav
po kalendaru ("ovaj mjesec već jesmo dva puta, više ne moramo!"),
niti da vam seks mora biti uzbudljiv kao rasprava političara o izvozu
suhih šljiva.
Potrudite se malo! Kupite neke zgodne kostime i
maske, odigrajte ulogu policajca ili francuske sobarice (mi preporučamo
da kostim policajca obuče on, a kostim sobarice ona - ali ako vam se
sviđaju druge kombinacije, samo naprijed!). Naravno da
morate izmisliti kako da na kratko ostanete sami, bez djece:
pošaljite ih u kino ili na izlet. Platite sitericu ili zaposlite
djedove i bake. Sve se može kad se hoće!
Nemojte život svesti na relaciju kuća - posao -
kuća. Povlačenje iz društvenog života, sve rjeđi kontakti s
prijateljima, sve manje vremena kojeg kvalitetno
provodite zajedno –
sve su to znakovi koji vam signaliziraju da veza ne ide onako kako vi
možda vjerujete da ide. Možda još nije kasno, probudite se, promijenite
ono što možete!
Ne morate ići svaki tjedan na večeru
u "Sheraton", ali možete otići na kavu u neki kafić ili se barem
prošetati po prirodi. Kombinirajte malo: većinu vremena
vjerojatno provodite s djecom, ali ponekad si priuštite malo užitka i
mira samo za vas dvoje!
Kako da znam kad je vrijeme za uzbunu?
Dobro,
što onda učiniti? Koji je čarobni recept za očuvanje veze? Komunikacija.
I to ne bilo kakva, reda radi komunikacija. Ne, vezu će spasiti
samo prava, iskrena, punokrvna komunikacija, takva u kojoj oba partnera
uvažavaju osjećaje i argumente onog drugog.
A kad se
već jednom odlučite na razgovor, potrudite se da to doista bude
razgovor. Ne monolog, ne nezainteresirano slušanje s jednim okom na
ekranu televizora. Razgovarajte, pitajte, slušajte.
I
ono doista važno - ne ignorirajte probleme. Ono što će vam partner reći
ne mora vam se svidjeti. Ne govorite drugoj strani "ma to je sitnica, to je glupo, meni to nije
dovoljno ozbiljan razlog". Jer ako je vašem partneru to problem, uskoro
će postati i vama. Smatrali vi to legitimnim problemom ili ne.
Ignoriranjem
problem neće nestati. To je samo pospremanje pod tepih, i tako
"riješeni" problem ubrzo će se ponovno pojaviti. A kad se pojavi,
pitanje je hoće li biti vremena da se popravi sve što je pokvareno...
ili će na žalost i za vas – baš kao i za moju prijateljicu s početka
priče – biti već prekasno.
