Zašto
se ustvari zaljubljujemo? Kako biramo prijatelje? Zbog čega su neki
ljudi društveniji, a neki bježe u osamu? I tako sve do onih težih
pitanja o
socijalnoj izolaciji oboljelih od teških psihičkih bolesti (poput
autizma ili šizofrenije) koje u svom krajnjem ishodu rezultiraju
izolacijom od društva, odvajanjem i kidanjem veza. Sva ta pitanja još
uvijek traže odgovor.
Ali ukoliko
ste držali da je srce glavni organ kojim odabiremo ljubavne partnere i
prijatelje,
pogriješili
ste. Komplicirani biološki procesi zaduženi za naš 'ukus',
odnosno odabir ljudi koji nas okružuju, odvijaju se u mozgu i
odašiljačima hormona, tvrde znanstvenici iz Emoryja.
Odgovor daju... voluharice?
Međutim, znanstveni tim sveučilišta iz
Emoryja, vršeći svoja istraživanja na malim glodavcima - voluharicama,
došao je do značajnih otkrića upravo na tom području.
Dr.
Tom Insel, direktor Centra za biheviorizam (Center for Behavioral
Neuroscience) iz Emoryja i
voditelj istraživanja, iznosi kako se kod formiranja dugoročnih
emocionalnih povezanosti zapravo radi o povezivanju na neurološkoj
osnovi. Stoga je kroz svoje 15-godišnje istraživanje na voluharicama
razvio
najbolji laboratorijski model s područja socijalnih povezanosti.
Istraživanjima
su podvrgnute voluharice različitih podvrsta. Planinske i prerijske
voluharice u 99% slučajeva genetički su identične, ali onaj jedan posto
rezultira ekstremnim razlikama kada je riječ o njihovu 'socijalnom'
ponašanju.
Istražujući njihov život u divljini,
biolozi su otkrili da su prerijske voluharice pravi prirodni model
obiteljskih vrijednosti. Ove životinje instinktivno izabiru
'obiteljski' model i nakon izbora svog partnera ostaju u dugogodišnjoj
vezi, zajedno snoseći brigu o svojim mladuncima. Mužjak prerijske
voluharice koji je jednom izabrao svoju ženku vrlo agresivno reagira na
druge mužjake.
S
druge strane, planinske voluharice
su
samostalne jedinke sklone promiskuitetu kod kojih ljubav traje koliko i
čin parenja, a ženka planinske voluharice vrlo kratko ostaje sa svojim
mladuncima.
S voluharica na hormone...
Razlog tako
ekstremnim razlikama medu pripadnicima iste vrste je distribucija
hormona
oksitocina (OT) kod ženki i vasopresina (AVP) kod mužjaka.
Dr
Insel i dr Larry Young uspjeli su dokazati da se ne radi o količini
hormona, već o receptorima i načinu na koji se hormoni distribuiraju u
mozgu. Ta se razlika izravno očituje u raznolikosti ponašanja ovih
inače srodnih životinjskih vrsta. Drugim riječima, zbog različitog
načina rada hormona jedna vrsta se opredijelila za monogamiju, a druga
za
promiskuitet (hm, postoji li neki drugačiji izraz za slobodnije
ponašanje voluharica?).
Toliko o voluharicama. Ali
mogu li se ovi zaključci primijeniti i
na ljudsku
vrstu? Do sada, uloga spomenutih oksitocina i vasopresina potpuno je neistraženo područje kad se radi
o formiranju društvenih veza u ljudi.
Znamo tek da kod muškaraca AVP raste proporcionalno s uzbuđenjem,
dok OT svoju najvišu točku doseže zajedno s ejakulacijom. Od ovog
zaključka nismo više daleko otišli, ističe dr. Insel.
Gen za vjernost
Da
bi se identificirao specifični mehanizam koji oblikuje razlike u
ponašanju voluharica, tim neurologa usmjerio je svoja istraživanja na
DNK. Izolirali su gen vasopresin
prerijske voluharice, poznate po svojoj odanosti i
socijabilnosti, i usadili ga u običnog miša (jer je
taj promiskuitetan
poput planinske voluharice, i uopće nimalo socijalan tip).
Drugim
riječima
promiskuitetni miš postao je novi "transgenski" mišonja. I upravo u
skladu s očekivanjem znanstvenika, mali je glodavac promijenio svoj
nezgodan karakter i postao vjeran i druželjubiv. Ovim pokusom prvi put
je dokazano da jedan jedini gen može promijeniti cjelokupno ponašanje.
Barem kod miševa. Za ljude ćemo još vidjeti.
Dr.
Insel u budućnosti svoja istraživanja želi usmjeriti upravo u smjeru
utvrđivanja varijacija hormonalnih receptora kod ljudi. Njegov rad
smatra se izuzetno važnim pomakom u istraživanjima abnormalnog
ponašanja.
Ako ovo nije gen baš za vjernost,
onda barem za liječenje
sramežljivosti
Implikacije
ovih genetskih nalaza zvuče vrlo intrigantno. Stoga dr Insel
naglašava kako se ovdje ne radi o lovu na eliksir za vječnu bračnu
vjernost (šteta!?), već se istraživanja usmjeravaju na problem od kojeg pate
milijuni ljudi koji ne mogu ostvariti normalne socijalne odnose. Također se odnosi i na
one koji pate od teških bolesti poput autizma, šizofrenije ili nekih
drugih bolesti - jer upravo te bolesti mijenjaju socijalno ponašanje i sposobnost komunikacije kod oboljelih.
Današnja
medicina bazira liječenje uglavnom na lijekovima, ali oni vrlo malo
mogu učiniti za izlječenje socijalnih poremećaja kod
takvih osoba.
Stoga je opravdana nada da ce se ovim
otkrićem
napraviti pomak i u ovom neispitanom području neurologije i iznimno
složenih psihičkih bolesti.
Ova istraživanja samo su
početak
identificiranja odnosa između DNK, kemije mozga i socijalnog
ponašanja kod ljudi i životinja.
