Tamo negdje u vrtiću
ili prvim razredima osnovne škole, naučili smo koliko su emocije
zapravo moćno oružje. Scenarij je po prilici bio ovakav: naš inače
sasvim dobar prijatelj / prijateljica došli su u školu ližući sladoled;
i kako to već biva u životu, istog trenutka smo i mi zaključili da
strašno želimo sladoled. Dapače, ne bilo kakav sladoled, nego baš
ovakav i ovaj u kakvom eto uživa malo čudovište pored nas.
Probali smo najprije molbama, ali one obično nisu padale na plodno tlo:
bio je to kratak dijalog ("Daj mi malo tog sladoleda" – "Ne dam ti,
neće meni ništa ostati!") i u roku od minute saznali smo strašnu
istinu: do sladoleda ne možemo, a baš nam ga se sada taaako jako jede…
Oni malo jači među nama vjerojatno su problem riješili sirovom silom, a
mi ostali morali smo se dovijati kako da se dokopamo to čarobne
slastice. I tako smo razmišljali, razmišljali - i na kraju smo se
dosjetili!
Nekako instinktivno, shvatili smo da očajna vremena zahtijevaju i
očajne mjere – pa smo na kraju izvukli našu najjaču kartu: emocije!
Ekspresno smo navukli patnički izraz na lice, i ispaćenim glasom (pri
čemu se podrazumijevalo da je za našu patnju kriv baš taj kronični
nedostatak sladoleda) optužili drugu stranu da nije nikakav prijatelj
ako ne podijeli sladoled s nama.
Ako ovo slučajno nije upalilo, uvijek nam je preostajalo da situaciju
još malo pojačamo prijetnjom kako ubuduće mi više
ne želimo biti
prijatelji s takvom škrticom. I tako, red patnje pa red ucjene - jedan
od ova dva pristupa garantirano bi urodio plodom i već smo uživali u
žarko željenom sladoledu!
Neki nikad ne
odrastu
A onda smo odrasli, i
zaradili prvu plaću. Sladoled smo si od tog dana mogli kupiti i sami,
pa više nije imalo smisla da dragocjenu moć emocionalne ucjene trošimo
na takve trivijalnosti. Zapravo - u idealnom slučaju barem – shvatili
smo raniju nezrelost i odlučili da ucjene više nećemo koristiti nikada!
Ali to ipak ne vrijedi za sve ljude: postoje tako neki među nama koji
su (barem u emocionalnom smislu) čini se ipak ostali na razini onog
istog plačljivog prvoškolca. Oni su dobro upamtili kakve su sve divote
zaradili koristeći sistem emocionalnih ucjena, dok s druge strane nisu
razvili čak ni minimum odgovornosti kojom bi sami sebe odvratili od
ovakvog ponašanja.
Ponašanja koje je – ma kako god se tješili i što god pričali sami sebi
– ipak i dalje sasvim nemoralno.
Emocionalna
manipulacija i "ljubav"
Ljubav, odnosno osobne
veze, idealno su igralište za takve osobe. Tu oni pronalaze dovoljno
materijala da ucjenjuju, prijete, jadikuju i manipuliraju – a sve s
ciljem da voljenu osobu (jesmo li ovo trebali staviti u navodnike?)
natjeraju da se ponaša upravo onako kako bi oni to htjeli!
Emocionalna manipulacija za njih je zgodan način da partnera drže pod
kontrolom. Naravno da to mogu raditi i onda kad je u vezi više-manje
sve u redu – ali pravi zamah dobit će tek onda kad se pojave prvi tamni
oblaci i kad osjete da im partnerovo ponašanje izmiče iz ruku!
Tek tada će manipulatori i ucjenjivači upotrijebiti čitav svoj arsenal.
Pa kad im partner najavi odluku koja ucjenjivaču nije po volji (najgora
od tih je vjerojatno najava mogućeg odlaska) onda ovaj kreće svom silom
i na bilo koji način pokušava ponovno preuzeti kontrolu.
"Ako me ostaviš, ja to neću podnijeti" – jedna je od tipičnih ucjena.
Ako taj prvi pokušaj ne upali, uslijedit će ubrzo i malo pojačano
upozorenje: "Ako me ostaviš, ja ću se otrovati / objesiti / ubiti na
neki drugi način". I tko da onda ostane hladan na takve prijetnje?
Neki će biti spremni otići još korak dalje i zaprijetiti čak i svojoj
žrtvi: "Ako napraviš ovo ili ono, ne garantiram za sebe, tko zna što
sam sve spreman učiniti". Zvuči poznato, zar ne? Pa vi sad ostanite pri
prvobitnoj odluci!
